UnaUnique Publicaciones

    2K77

    Godina je 2077.
    Nekad najobičniji srednje europski grad sa svom pripadajućom infrastrukturom, normalnom ekonomskog krizom i sjebanim prometom, razvijenom homofobijom i rasizmom, sada je bio isto to, ali s malo naprednijom tehnologijom. OK, dosta naprednijom.
    Kako je došlo do toga?
    Nitko zapravo ne zna točno, no negdje oko 2020. zbila se velika promjena. Virus koji se pojavio puno ranije, dostigao je svoju konačnu mutaciju i poharao stanovništvo Europe i Azije vrlo brzo. Brže nego što je međunarodna zdravstvena organizacija uspjela upozoriti građane da je iz nekog labosa pobjegao virus i da ne znaju apsolutno ništa o njemu. Barem tako misle neki teoretičari zavjere. Što je prava istina? Malo tko zna. Bilo je nebrojeno puno verzija. Sve su pobijene, zataškane, demantirane...
    Ja osobno ne znam što bih mislila. Bila sam običan tip, koji je tek napunio 40 godina. Gledao sam kako neki moji vršnjaci kopne od starosti, neki se pretvaraju u nekakve mutante. Ljudi su umirali ili misteriozno ozdravljivali. Nije bilo pravila. Ono što je poznato tih 40-ak godina kasnije, jest da se životinje nisu promijenile. Ljudi su doživjeli svojevrsnu revoluciju. Kako intelektualnu, tako i fizičku. Iako je velik broj ljudi preminuo, preostali su se razvili u jednu novu vrstu. Bez sumnje, mutantsku. Novije, mlađe generacije nisu bile do kraja upoznate s velikim promjenama, a i nije ih bilo puno, jer prema nekim podacima, vrsta je postala gotovo sterilna. Tek neki su imali moć razmnožavanja, pod uvjetom da imaju kompatibilnog partnera. A pretrage oko potencijalnih donatora bile su jako skupe. Jeftinije je bilo umjetno se oploditi, no to je naravno nosilo svoje rizike, jer, nuspojave virusa kod novorođenčadi još nisu bile istražene do kraja. Kako rekoh, nije ih bilo puno. A one koji su odrastali su roditelji poštedjeli nekih medicinskih istraživanja.
    Nije bilo prisile, svijet je zapravo postao puno liberalniji. Naravno, i ovdje se zadržao relativno visok postotak idiota i onih koji se nisu prilagodili novonastaloj situaciji.
    Moglo bi se reći da ja jesam.
    Iako sam i prije bila sklona eksperimentiranju sa vlastitom spolnošću, sada sam bila još više. Naime, ono što sam ja postala je daleko od nečega određenog. Ostala sam u tijelu 40-ogodišnjaka. Ali s malim upgrade-ima. Narasle su mi male sise. Sasvim male, zapravo samo su mi se bradavice povećale. Tijelo mi se malo promijenilo. Ostala sam vitka, s dugim vretenastim mišićima, dugih nogu, malog dupeta.
    Ono što se bitno promijenilo bilo je iznutra. Imala sam nešto nalik na maternicu i jajnike.
    Neki su znanstvenici nakon nekih istraživanja rekli da bih se mogla samooploditi. Nije mi to bilo jasno, jer nisam imala vaginu, ali moj anus kao da je dobio dodatne završetke živaca koji su na malu stimulaciju slali nevjerojatne impulse do mog mozga. Tijelo mi se treslo, svršavala sam. Kurac mi je curio, iz dupeta sam špricala a iz tih mojih bradavica sukljalo je mlijeko. Da, mogla sam postati majka, ali ta ideja me za sada nije privlačila.
    Tu i tamo sam se podvrgnula nekim dodatnim istraživanjima, kako bih zaradila nešto novca. Zapravo su mi dosta dobro plaćali, uzimajući djeliće tkiva, uzorke sperme, mlijeka i ostalih tjelesnih izlučevina.
    Mogla sam normalno živjeti, koliko je normalno bilo živjeti u tom vremenu.
    Plaćala sam svoj stan. Imala sam i auto. Staru Mazdu iz 2064., no auti se nisu više tako brzo i radikalno mijenjali. Pogonilo ih je potpuno sintetičko ekološko gorivo, koje je savršeno podmazivalo motor, koji se nije kvario kao nekada. Da, zvučim staro… ‘kao nekada’. Pa naravno, imam skoro 100 godina i ne starim. Barem ne brzinom kojom ljudi obično stare. Kad se osvrnem unatrag, nisam bila bolesna već gotovo 50 godina. Mogla sam i više postići u životu s tim prednostima, no meni je vjerojatno bilo važnije uživati u nekim manjim stvarima. Finoj hrani i piću, nekim putovanjima i seksu.
    Nisam mogla ni pretpostaviti da je mom hedonističkom načinu života, došao svojevrsni kraj.
    Tog jutra sam se probudila napaljenija nego obično. Imala sam gotovo bolnu erekcije među nogama. Vjerojatno sam sanjala nešto ludo.
    Na ogledalu u kupaoni pojavio se nepoznati broj s generičkim likom pomalo zastarjelog MAC sistema (uređaj nekad poznat kao telefon, sada je mogao biti integriran na bilo kojoj staklenoj površini s ugrađenim displayem i kontrolama).
    Budući da nisam poznavala osobu koja je zvala, odabrala sam opciju odgovora bez kamere.
    - Da? - upitala sam pospanog glasa.
    - Gospođica Una Unicca? - odvratio je upitno glas s d**ge strane.
    - Da. - I dalje sam bila nezainteresirano hladna - Vi ste?
    - Zovem se Jurgen Voss i pretstavljam kompaniju BayerTex Mishima. Ne znam jeste li upoznati, ali mi smo vodeća kompanija na području istraživanja genetike i genetičkih mutacija.
    - Hmm, da… čula sam za vas. Veliki njemačko-japanski koncern, koji je pokupovao pola svjetske medicinske i farmaceutske industrije. Upgrade kapitalizam u najboljem izdanju, ha?
    - Da, mogli bi se i tako opisati… - usiljeno se nasmijao Jurgen. - Zanima me, biste li pristali na mali razgovor. I
    mamo za Vas poslovnu ponudu.
    - Pa, iako sam uvijek za nove poslovne prijedloge, odlučila sam se odmoriti malo od istraživanja, injekcija, skalpela, lijekova, a vjerujem da vas ne zanimaju moje intelektualne usluge.
    - Ne, naravno, ali to je samo zato što nismo upoznati s njima - diplomatski je odgovorio - Ali upoznati smo s vašom sposobnošću regeneracije i ostalim kvalitetama. Istraživanje nam je prenio vaš državni zavod za javno zdravstvo. Naravno, uz nemalu naknadu.
    - Kako to mislite? Nisu li to povjerljivi podaci, nedostupni trećoj strani? - naljutila sam se.
    - Jesu, no u vašim ugovorima stoji da svi rezultati istraživanja Instituta pripadaju isključivo njima. Dakle, nama su prodali rezultate, na osnovu kojih mi predlažemo Vama poslovnu suradnju i novi ugovor s nama. Naravno, već vam je uplaćen iznos koji će ostati na vašem računu bez obzira na ishod naših pregovora.
    Upitno sam podigla obrvu i s d**ge strane širokog ogledala, otvorila novi display s pristupom bankovnom računu. Pisalo je: 128.000.778 EC (euro-credit). Dakle, prema ovome uplaćeno mi je oko 80 mil. kredita. Informativno, to je bilo dovoljno za nekoliko godina zaista lagodnog života.
    - OK, gospodine Jurgen, što očekujete od mene za ovaj nemali iznos? I budite sigurni, da ću vam vratiti sve, ako mi se prijedlog ne svidi.
    - Nema potrebe, rekao sam da je to vaše, bez obzira na to što se mi dogovorimo. Tražim samo sastanak s vama. Kojem bi nazočila i naša vodeća istraživačica gđa. Dore.
    Uhvatila sam se kao zapravo razmišljam o tome. Iako sam sama sebi rekla da ću uzeti pauzu od svega i pokušati pronaći neki d**gi izvor love, kojim bih osigurala buduću egzistenciju. Ipak, uplaćeni iznos zahtjevao je od mene barem pristojnost odazivanja tom sastanku.
    - G. Voss, pokažite mi se. - rekla sam znatiželjno.
    Bez odgovora s d**ge strane u okviru s generičkim likom, pojavila se projekcija 30-ogodišnjaka s naočalama.
    Svijetle kose, isklesanog čistog lica. Njegove tamne obrve i trepavice davale su mu pomalo oštar, zastrašujuć pogled. Nesumnjivo mu je to pomagalo u pregovorima. Sada mu je pomoglo. Ništa nije govorio, samo je zurio u kameru, kamenog lica, čekajući moj odgovor.
    - Dobro G. Voss… - rekla sam napokon - Restoran hotela ‘AA’, danas u 20 sati?
    Namjerno sam izabrala otmjeno mjesto, jako dobro osigurano sa stalnim nadzorom i detektorima oružja na ulazu. Osim toga, hrana je tamo bila veličanstvena.
    - Izvrsno. - nasmiješio se Jurgen - stol će biti rezerviran na tvrtku BayerTex Mishima. Za troje.
    Nedugo nakon toga, veza se prekinula i display s lijeve strane mog ogledala samo je prikazao tekst:
    connection ended.
    Ja sam pak zamišljeno nastavila buljiti u desni display na kojem je još uvijek stajao moj bankovni račun. Gledala sam u njega uzimajući četkicu i pastu za zube, provjeravajući raste li mi brada (nije mi narasla već 50 godina, ipak sam provjeravala redovno). Katkad se prisjetim sebe s bradom i zamišljam kako bih izgledala sada s njom. Zasigurno kao neki cirkuski frik - bearded lady.
    Razmišljala sam da li da nazovem one šupke iz Instituta i da ih ispičkaram zbog dijeljenja mojih osobnih podataka, no zahvaljujući njima, ipak sam zaradila nešto. Ipak, ostavit ću tu ideju za neko vrijeme kad se budem htjela istresti na nekoga.
    OK, stala sam zamišljeno na sredini velike dnevne sobe. Zidovi od neobrađenog betona bili su ukrašeni samo svojim uzorkom i s nekoliko ekrana. Integriranim rasvjetnim tijelima i velikim ljubičastim dildom. Dildom??? Oh, da… ostao je jučer zalijepljen za zid, nakon što sam se poigrala s njim. Zaista nisu lagali u sex shopu. Imao je vrlo čvrstu vakumsku bazu.
    Samozadovoljno sam se nasmijala, promatrajući svoja bosa stopala s noktima boje tog dilda. Opet sam se napalila. Sjela sam na kauč i privukla stopalo ustima. Prvo sam obliznula palac a onda ga, zajedno s još dva prsta stavila u usta. Moj zaigrani dugi jezik, nastavio je masirati moje stopalo do samog ruba orgazma. Onda sam prestala i popalila monitore da vidim kakvo me vrijeme danas očekuje, da čujem vijesti i možda pogledam film. Ili poslušam neku muziku. Zapalila sam cigaretu. Cigarete nisu više bile štetne. Kao i gorivo, potpuno sintetičke, ekološke, bez posljedica za organizam, ali i dalje su stvarale vrlo jaku ovisnost.
    Tek tada primjetih da su mi na sivoj majici ostale tamne mrlje. Naime, moje bradavice su curile svaki put kad bih se uzbudila. Nosila sam grudnjake s nekim ulošcima unutra kako se mrlje ne bi pojavile kad bih bila negdje vani.
    To me podsjetilo: moram se dobro srediti večeras. Ostaviti koliko toliko ozbiljan dojam. Ne mogu baš ići kao neka post apokaliptična punk drolja. Da, morala sam i isprati tu svoju tirkiznu kosu. Prirodna boja kose bila mi je plava.
    Zapravo neka pepeljasto plava, ali voljela sam se farbati u cijeli spektar. Mislim da ću večeras biti žuta. Žuta kao limun.
    To me inspiriralo. Moji nokti u tren su postali žuti kao i kosa. Tehnologija je ženama osigurala aparat za lakiranje noktiju i bubanj za bojenje kose. Reklo bi se da su i depilatori evoluirali, no nisu. Ostali su na nivou iz 2017., no još uvijek su davali rezultate, barem što se tiče mojih tankih dlaka. Nisam tip koji će visiti kod kozmetičarke na nekim laserskim tretmanima.
    Moja zarada omogućila mi je da imam zaista zavidno opremljen plakar s odjećom i obućom. I raznim seks igračkama, koje su ponekad znale ispadati iz kutija kad bih otvorila ormar.
    Moja kombinacija za večeras je uključivala kratku crnu haljinicu s volanima, usku majicu skrojenu kao vojnička košulja s džepovima i epoletama i prozirnim rukavima. Oko vrata sam imala kromirani lanac s lokotom, na desnoj ruci tridesetak tankih narukvica a na lijevoj muški sat. Crni kaputić s kožnim dijelovima.
    Na noge sam navukla crne mrežaste ča**** i obula poluvisoke gležnjače od žute lakirane kože. Potpetica: 14 cm.
    Djelovala sam poprilično elegantno s obzirom da je moja frizura bila undercut style, ruž za usne skoro crn.
    Jake tuš linije na očima i sivo sjenilo. Obrve gotovo i nisam imala, samo lagano iscrtani sivi luk iznad očiju.
    Namignula sam svom odrazu u zrcalu i zaputila se prema liftu ukucavajući šifru za zaključavanje stana.
    U mom malom ruksaku koji nikako nije bio u kombinaciji s mojim outfitom (ali bio mi je drag), nosila sam mobitel, cigarete, kartične ključeve i kartice za plaćanje. Rezervne uloške za grudnjak i gaćice (jer, kao što sam rekla, curila sam ih svih rupica kad bih se napalila), neke račune, nešto gotovine i leptir nož s vijugavom oštricom. Na kopči remena bio je skriven još jedan mali nož za ubadanje. Znala sam da ću ovaj iz torbe od kojeg se ne odvajam morati ostati na ulazu u restoran zbog detektora. Ali ovog u remenu ne mogu pronaći, jer izgleda kao dio kopče. Cura mora imati osiguranje. A da, imala sam i suzavac, ali više sam se voljela služiti vlastitim rukama i nogama.
    Ponekad i zubima.

    Promet je zaista bio usran. Znala sam da moram ranije krenuti, da ne zapnem, no ovo ipak nisam očekivala. Padala je sitna kišica, a čim pada, promet je još gori. Kao da ljudi automatski više ne znaju voziti.
    Bio je već sumrak iako je bilo ljeto, no i da nije bio, sunce je nešto što se u današnje vrijeme ionako viđa samo u filmovima ili reklamama za neki udaljeni turistički raj.
    Debeli oblaci nadvijali su svaki grad, ne samo ovaj. Bila je to posljedica globalnog zatopljenja ili nečega takvog ili samo neminovan slijed događaja koji će na kraju dokrajčiti ovaj izmučeni planet.
    U svakom slučaju, nisam se puno zamarala s time.
    Hotel 'AA' bio je udaljen nekih desetak kilometara od mog stana, ipak mi je trebalo dobrih sat i pol do tamo.
    Parkirala sam crnu Mazdu pred ulaz hotela, izašla te uključila SPS. Iako nemam problema s manualnim parkiranjem, hotelski parking je bio ogroman, a meni se nije dalo tražiti, pa je Self Parking System sam pronašao slobodno mjesto. Taj napredni sistem pamti točku na kojoj je SPS uključen, te dovodi auto na to mjesto, tako da ću se poštedjeti i traženja auta po parkingu.
    Ušla sam u hotel kroz široka staklena vrata, a međuprostor je skenirao sve što prolazi.
    Operater na monitoru je problijedio. Naime, na tim je monitorima mogao vidjeti ama baš sve. Vjerojatno je spazio što nosim među nogama, pa se zbunio, no brzo se pribrao i vrlo diskretno i profesionalno je došao do mene i zamolio me da otvorim torbicu i stavim na pult nož i suzavac.
    - Dobit ćete ih natrag na izlazu gospođice. - rekao je.
    Kad sam već pomislila da je upalio trik s očitim nožem, mladić se nakašljao, pa rekao:
    - Morat ću vas zamoliti da skinete remen.
    - Molim? - zbunila sam se. Izgleda da su naprvili mali upgrade na sistemu. - Da, naravno... - procijedila sam tiho.
    Mladić je sa smješkom sve skupa stavio u metalnu posudu i spremio u ladicu ispod pulta, dajući mi broj s kojim ću to moći vratiti.
    Ipak, nisam se puno živcirala. Ovo je sigurno mjesto, a ako mi baš bude potrebno neko oružje, moje potpetice će biti više nego dovoljne. Jednom me napao neki lik s namjerom da me siluje. Tip je skočio na mene s nekog krova i počeo me isti čas mlatiti svojim ogromnim kurcem po licu. Trebalo mi je neko vrijeme da osvijestim što mu je zapravo bila namjera. Da su okolnosti bile d**gačije, vjerojatno bih već slinila po njemu, no ovaj put sam ga trebala riješiti d**gačije.
    Plasirala sam mu brzi udarac dlanom u nos, malo je izgubio svijest, pao na leđa a ja sam već bila na njemu. Brzo sam izvukla plastičnu vezicu iz džepa, zavezala taj ogromni kurac u perec i fiksirala ga vezicom. Podigla sam se na noge i s potpeticom mu probila zapešće desne ruke. d**gom nogom naslonila sam se na njegov vrat i rekla:
    - Onda? Da nastavim ili se povlačiš?
    - Mmhmm, mhh... - promumljao je nesuvislo i rasplakao se.
    Tada sam shvatila da je zapravo mentalno zaostao i bilo mi ga je jako žao. Jednostavno sam ga pustila i otrčala dalje, ostavljajući mu kurac bez dotoka krvi.
    Jebi ga, nisam znala. A napao me. Što sam trebala? I dok sam se tako prisjećala tog događaja prekine me glas:
    - Imate rezervirano gospođice? - ispred mene je stajao klasični zaposlenik restorana u odijelu s mašnom i tankim brkovima. Nisam bila sigurna, da li je android ili čovjek. U današnje vrijeme često nisi siguran da li je netko Synthetic kako smo ih skraćeno zvali.
    - Da, imam... - promucala sam - Stol za troje, BayerTex Mishima, 20 sati.
    Nije ni pogledao neku knjigu ili računalo, samo je klimnuo glavom i poveo me do stola u polumraku pored jednog debelog stupa. Prolazila sam pored nekih stolova i osjetila kako me pogledi slijede. Nisam valjda poderala ča**** negdje, zapitala sam se. Zapravo jesam... Pas mater. Na stražnjoh strani lijevog koljena bila je rupa.
    - Ma boli me... - pomislila sam i sjela za stol. - Čašu crnog vina, molim vas. Berba između 2019. i 2024.
    Konobar me pogledao s dubokim poštovanjem, neprimjetno se naklonio i otišao po moje vino. Nasmijala sam se poluglasno jer sam bubnula te godine, kao da znam koje vino je kvalitetno. Ali on to nije znao.
    Kada se vratio, nije skrivao svoje divljenje. Njegovi pokreti bili su puni entuzijazma i ja sam znala da će ovo barem po tome biti divna večer. Pomirisala sam pluteni čep, netkom skinut s boce i s odobravanjem klimnula glavom, dajući mu znak da može natočiti.
    - Je li to sve? - upitao je ljubazno.
    - Za sada, hvala vam. - srdačno sam se osmjehnula.
    Udaljio se, a ja sam izvadila cigarete, a onda se sjetila, da iako nisu štetne, ipak se ne puši u prostorima u kojima se jede. Spremila sam ih i pogledala na sat. Bilo je 19:44. Uskoro ću saznati o čemu se zapravo radi. Tada sam se prisjetila svog ljubičastog dilda koji je ostao na zidu dnevne sobe i malo se napalila. Brzo sam se pribrala da ne bi procurila i nastavila pijuckati vino, iščekujući susret s Jurgenom i doktoricom Dore.
    Spazila sam ih isti tren kad su ušli. Obratili su se istom onom liku s tankim brkovima, a on im je elegantnim pokretom ruke pokazao u mom smjeru. Dame ne ustaju od stola kad se rukuju, pa ipak sam se lagano pridigla i ispružila ruku (moja muška strana?), prvo prema Jurgenu, a zatim prema doktorici. On je bio visok tip. Viši od mene, vitke građe, besprijekorne poslovne elegancije i privlačnog glasa. Nisam mogla, a da se ne zapitam kakav je i koliki mu je. A ona...
    Dama od svoji pedeset i nešto godina, isto prilično visoka, prelijepe crne kose, Kleopatra style, naočalama s plavim okvirima. Imala je duge crne hlače visokog struka, tamno crvenu košulju i torbicu iste boje. Pogledala sam joj prema stopalima i vidjela crne mrežaste ča****, kao moje i dva vrha preslatkih balerinki s mašnom. Svidjela mi se.
    Imala je francuski naglasak dok je pričala na engleskom, a počela je na savršenom njemačkom. Ispričala sam se i rekla da nisam baš vična njemačkom.
    - Nema problema - rekli su oboje - Na engleskom ćemo. Jako mi je drago što smo se sreli. - nastavio je Jurgen.
    Prvi dio večeri prošao je uz još jednu čašu vina, viski za Jurgena i mineralnu vodu za doktoricu.
    Svidjelo mi se razgovarati s njima o ovome i onome. Možda je to bilo zato što su mi se i fizički svidjeli. Možda je to bio dio njihovog plana - zavedi pa sredi, ne znam. Nakon nekog vremena Jurgen je prešao na stvar:
    - Gospođice Unicca... u potpunosti smo upoznati s vašim genetičkim profilom. Da ne okolišam puno, smatramo da imate predispozicije da budete izvor vrlo važnih lijekova, za dobrobit čovječanstva. Mislimo i da u vašem tkivu, krvi li nekim d**gim fluidima leži izvor dugovječnosti i vrlo jak imunosni sustav.
    - Znam to i sama G. Voss, recite mi radije zašto ste me pozvali. Jasno mi je da želite djeliće mene, od kojih ćete stvarati svoja čudesa...
    - Ne samo djeliće. - prekinula me Dr. Dore. - Želimo jednu vašu ruku i jednu nogu.
    Upitno sam podigla obrvu i zaustavila čašu tik iznad stola, a potom je polako spustila. Zadrhtala sam malo, kad sam primjetila da je lijepa doktorica smrtno ozbiljna. Pokušala sam se sabrati i zadržati hladnokrvnost. Zaustila sam da pitam jesam li dobro čula, no došao je konobar i nenametljivo upitao:
    - Želite li naručiti?
    Doktorica je preuzela inicijativu:
    - Da. Jedete meso Una? - okrenula se prema meni. Kimnula sam.
    - Odlično. Molim Vas tri odreska od Kobe govedine, srednje pečena, bez priloga, samo salata od svježe rikule. Sami ćemo je začiniti. - upitno me pogledala, provjeravajući da li je to dobar izbor.
    Kao da me poznaje, pomislila sam. - Meni slabije pečen, molim Vas - dodala sam.
    Nasmijala se s odobravanjem kad su nam se pogledi sreli. Osjećala je da moj pogled prodire u nju, a znala je da njen prodire u mene. Osjećaj je bio divan. Moćan.
    Ipak, brzo sam se vratila na ono što je prethodilo narudžbi jela. Oni žele moje udove. Ruku i nogu.
    - Koji je vama..? - pomislila sam u sebi.
    - Ispričavam se. - rekla sam tiho - moram...
    - Nema problema. - rekla je doktorica, a Jurgen je samo kimnuo glavom.
    Ustala sam ne sk**ajući pogled s nje. Pokupila sam torbicu i krenula prema wc-u. Osjetila sam kako me ispratila pogledom. U privatnosti toaleta, naslonila sam se na umivaonik i duboko udahnula. Pogledala sam se u ogromno ogledalo, s čije lijeve i desne strane su išle informacije. Jelovnik restorana, vijesti, vremenska prognoza...
    - OK, nisam baš ovo očekivala kad su rekli da imaju poslovni prijedlog. I rekla bih da su ozbiljni u vezi ovoga. Jebote, što će im moja ruka. I noga? To sigurno ne mogu regenerirati. - nastavila sam razmišljati. Voda je curila ispred mene i šum me smirivao, ali nisam čula kako mi je netko prišao s leđa. Samo sam osjetila miris parfema doktorice Danielle Dore. Naglo sam se okrenula.
    - Oprostite ako sam vas prepala, Una. - započela je blagim glasom. A onda je izula jednu balerinku i vrlo vješto skinula svoju mrežastu čarapu.
    - Izvolite. - rekla je - primjetila sam da je vaša pukla, a gotovo su iste. Ako želite, dam vam i d**gu. Balerinke ionako mogu i na bosu nogu, zar ne?
    Uhvatila sam se kako buljim u njeno stopalo. Prelijepo stopalo sa srebrno lakiranim noktima. Osjetila sam kako me preplavljuje vrućina. Napalila sam se na doktoricu koja želi moju ruku i nogu za svoja istraživanja.
    I ona je to primjetila. Nije ništa rekla. Zamijenile smo mjesta. Sada je ona stajala leđima okrenuta ogledalu i naslonila se svojim prekrasnim dupetom na umivaonik. Digla je nogu visoko i približila je mojim ustima. Na licu joj je bio svirepi osmjeh. Nisam joj mogla odoljeti. Prvo sam je pomirisala i dodatno se napalila, a onda je uzela rukama i stavila u usta prvo palac, pa onda još dva prsta. Uzdahnula je. Ja sam zaslinila kao hijena i s lakoćom ugurala u usta preostala dva prsta. Otvorila je oči u čudu, a kad je vidjela da sam njeno stopalo strpala u usta do pola, zabacila je glavu unatrag i uzdahnula kao da će svršiti. Sisala sam to prekrasno stopalo kao da mi život ovisi o tome.
    Doktorica je uzdisala sve brže i glasnije, a onda sam osjetila kako mi ulazi sve dublje u grlo. Čudno. Čudan osjećaj. Nije to bilo stopalo. Samo su nokti rasli i bili su mi u grlu. Zagrcnula sam se i izvukla njenu nogu iz svojih usta. Slina se prolila po podu između nas. Moje oči su načas zasuzile. Nemam problema s deepthroatingom, ali ovo je bilo d**gačije. Nokti.
    Gledala sam je u čudu. Njenu nogu. Pogledala me upitno: - Zašto si prestala? - a potom spustila pogled prema svom stopalu.
    - Aaa... oprosti Una, molim te. Ajme, nisam očeikavala da će tako narasti. - sad sam ja nju gledala upitno.
    - Gledaj, nisam ni ja baš 100% genetic, ako me razumiješ. Samo, moje su modifikacije malo d**gačije. Nisam mutirala, samo sam istraživanjem i primjenom na sebi došla do nekih poboljšanja.
    - Okeeej... - rekla sam i zaustila da je nešto pitam, ali ona je samo nastavila.
    - Moji nokti... oni su posljedica jedne injekcije koju sada istražujem. Izgleda da stvar radi, samo još treba proći neko vrijeme dok to stavim pod kontrolu.
    - Kako to mislite?
    - Paa, ova ampula je puna nanobota. - rekla je pokazujući mi injekcijski pištolj koji je izvadila iz torbice. Onom tipu na ulazu je sigurno rekla da je to inzulin i tip je popušio. Tko i ne bi... - Glavni sastojak seruma je ubrzivač djelovanja keratina, koji utječe na rast kose i noktiju. Nanoboti su tu da bi subjekt pomoću neuronske mreže mogao kontrolirati rast. Vjerujem da me razumiješ.
    Razumjela sam, ali sam i dalje blejala u nju i njeno stopalo kao neko tele. Moja erekcija više nije bila skrivena i ona je to vidjela, naravno.
    Položila je svoje stopalo na moju nabreklinu na haljinici i ja sam gledala kako joj se nokti vraćaju u normalnu dužinu.
    Jebote, ovo je bilo fantastično.
    - Oprosti - rekla je opet.
    - Ne, ne... - zamuckivala sam - sve je u redu. Samo... jako ste me zbunili. Napalili i sve to.
    Nasmijala se simpatično i potom uvukla stopalo u balerinku.
    - Hajde - rekla je - obuci tu čarapu i idemo jesti, ok? By the way, preslatka si kad si napaljena. I sada razumijem koliko zapravo tekućine produciraš kad si uzbuđena.
    Vragolasto se nasmijala i namignula mi, a onda odlučnim koracima napustila toalet. Ja sam na brzinu navukla čarapu, promijenila uloške, jer su ovi bili natopljeni svime., popravila ruž i maskaru i izašla van.
    Došla sam do stola gdje su već čekali odresci. Konobaru sam reka da mi donese bokal vode, a ja sam ispila ostatak vina iz čaše i pokazala mu prstom da napuni ponovo.
    Jurgenovo lice nije odavali ništa značajno. Pristojno je čekao da počnemo jesti.
    Prvih nekoliko zalogaja prošlo je u tišini. Hrana je bila izvrsna. Bezobrazno ukusna.
    - Gospođice Unicca... - počeo je Jurgen, obrisavši usta - možemo li molim vas, nastaviti s pregovorima?
    Kimnula sam.
    - Dakle, znam da se naša ideja čini radikalna i pomalo neobična, no dopustite da vam barem u grubo objasnimo proces, pa razmislite o svemu. Zatim je uputio pogled doktorici Dore, koja je po svoj prilici bila zadužena pojasniti cijeli slučaj.
    - Kao što smo već rekli, amputirali bismo vam ruku i nogu. Po vašem izboru...
    Nasmijala sam se. - Vrlo utješno... po mom izboru.
    - Nakon toga - nastavila je - bismo vam ugradili proteze, povezane s vašim neuronima i opremljene nanobotima koji održavaju protezu na najvišem stupnju funkcionalnosti. Proteza se 'podmazuje' krvnom plazmom, koju ugrađeni sistem sam stvara iz vaše krvi. Oporavak je vrlo kratak, kao i privikavanje na nove udove.
    Potom je Voss izvadio jedan prozirni touch screen na kojem su se vrtjele animacije koje je doktorica uprvo opisivala.
    - Ne moram napomenuti da visokotehnološka pomagala kojima bismo vas opskrbili nemaju vijek trajanja i da su apsolutno podređena vašoj volji i odlukama vašeg tijela. I da, posjeduju enormnu fizički snagu.
    Na screenu su se upravo prikazale animacije kako neki subjekt lomi betonski zid nogom i savija čelične šipke rukama.
    Bila sam zapravo zadivljena, tako da i nisam do kraja čula što je još sve izreferirala Danielle Dore. A onda je došla do dijela koji sam ipak čula.
    - Naravno, cijela stvar nije zanemariva što se tiče financijske strane. Radi se o iznosu, kojim bismo osigurali vašu i egzistencije nekoliko generacija iza vas.
    Naši obroci bili su pri kraju. Moram priznati da me cijela stvar zaintrigirala.
    - Zaista impresivno - konačno sam prozborila. Njih dvoje su podigli poglede prema meni očekujući da nastavim. - Ne mogu reći da vaša ideja nema težinu. Kako financijsku, tako i tehnološku, no morate znati da ja volim svoje udove.
    Doktorica se nasmijala ne pokazujući zube, a Jurgen je samo lagano žvakao i gledao me ne trepnuvši već barem pola sata.
    - Gledajte, nisam sigurna što ćete vi dobiti od toga svega, iskreno u ovoj fazi me to još i ne zanima, jer, mogu vam odmah reći da se neću odreći ruke i noge samo tako. Trebat ću vremena, ali moram vas upozoriti, pristojnosti radi, da se u konačnici ne nadate pozitivnom odgovoru. Meni čak te vaše proteze izgledaju primamljivo, ali ipak sam sklonija opciji da zadržim originalne udove, pa makar bili i 100 godina stari. nadam se da razumijete. - rekla sam pomirljivo i otpila gutljaj vina.
    - Naravno - rekao je Jurgen i pomalo prezrivo puhnuo. Nisam mogla zaključiti da li je to bilo u stilu 'ok, tko te jebe?' ili 'jebemti, nećemo valjda ovo propustiti'.
    Danielle, s d**ge strane mi je uputila pogled u kojem sam čak mogla primjetiti i odobravanje. Ili sam to još uvijek bila zaluđena njenom pojavom i njenom nogom u svojim ustima i na svom kurcu.
    Nakon što smo se svo troje složili oko toga da im javim svoj odgovor u roku od mjesec dana, ostatak večer je prošao relativno opušteno. Popili smo još nekoliko čaša i Voss je utipkao broj na konobarov display, kojim je platio račun.
    Pristojno sam se zahvalila i još jednom ispričala ako sam bila uzrokom razočaranja s njihove strane.
    - Apsolutno vas shvaćam. - rekao je Jurgen pomirljivo. - Vjerujem da bih i ja tako postupio da sam na vašem mjestu, no morate shvatiti da ja radim svoj posao. Interesantna ste osoba i vjerujem da imate i ostale kvalitete osim ovih genetičkih koje mi tražimo. Ako se slažete, predložio bih odboru da razmotri i mogućnost zapošljavanja kod nas, ukoliko ne ostvarimo dogovor zbog kojeg smo ovdje.
    Ovo je malo zbunilo mene, a i doktoricu.
    - Zahvaljujem na komplimentima i pozitivnoj procjeni mog intelekta, ako je to bilo to...
    Sada se i on nasmijao, a potom ustao od stola i zakopčao sako. Danielle je ustala, rukovala se sa mnom i rekla:
    - Nadam se da ovo nije sve od vas Una. Voljela bih vas pobliže... istražiti.
    Nasmijala sam se ljubazno, nježno joj puštajući ruku. - Ako nemate ništa protiv, ostat ću malo i završiti bocu. - rekla sam i pogledom ispratila dvojac do izlaza is restorana. A onda, kao da mi je neki teret pao s leđa. Nisam mogla razabrati da li sam uplašena, uzbuđena, napaljena ili sve to zajedno. Ali bila sam nekako zadovoljna.
    Posegnula sam za mobitelom u torbicu na kojem je stajalo: 2 new messages.
    Prva je bila digitalna posjetnica Jurgena Vossa s logom BayerTech Msihima korporacije. d**ga je bila od Dr. Dore:
    'Bilo je kratko, ali - slatko. Toalet, kozmetički ormarić.'
    Ustala sam, pokupila stvari, ispila ostatak iz čaše i otišla u toalet. U ormariću za kozmetiku stajala je staklena ampula s narančastom gustom tekućinom.
    Osmjeh mi se razlio licem, iako nisam bila sigurna koliko bi pametno bilo to isprobati na sebi. Ipak, ponovo sam osjetila nalet uzbuđenja kako mi prolazi cijelim tijelom, prisjećajući se Danielleinog stopala u svojim ustima. Tih savršenih dugih noktiju. Njenog mirisa.
    Odjurila sam van, ne dopuštajući svojim tekućinama da opet izbiju na površinu.
    Nasmijala sam se momku iz osiguranja na ulazu i on mi je vratio nož, remen i suzavac. Primjetio je na skeneru da sada u torbici nosim i ampulu, ali nije se zabrinjavao. Pristojno me pozdravio i ja sam prošla kroz vrata i izašla u pomalo vjetrovitu ljetnu noć. Pritisnula sam gumb na automobilskom ključu i za minutu je moja Mazda stajala ispred mene s upaljenim svjetlima i klimom. Sjela sam u auto i na display pritisnula tpku 'AutoDrive' i zatim tipku 'Home'. Auto je u sekundi unio potrebne koordinate i ne prekoračujući najveću dopuštenu brzinu, uključio se u promet i nastavio prema odredištu. Kući. Razmišljala sam kako bi me vožnja možda opustila, ali ipak sam dosta popila, pa nek tehnologija odradi svoje za sada.
    Promatrala sam kišne kapi kroz prozor auta. Da, opet je kišilo. Zacrvenilo mi se pred očima. Auto je stao. bio je to znak STOP. Kada detektira vozila, preuzme upravljanje nad njim. I ubrzo se na prozoru pojavio mutan lik policajca. Spustila sam prozor i pozdravila.
    - Dobra večer. U čemu je problem? - upitah ga. Synthetic policajac je ustanovio da je autu upaljen auto drive mode i samo kratko progovorio: - Nastavite. Hvala na suradnji.
    Koji gubitak vremena. Nije bilo potrebe za alkotestom, jer nisam ja vozila. Dobro donesena odluka po izlasku iz restorana. Premetala sam po rukama ampulu koju mi je ostavila Dr. Dore. Razmišljala sam koliko sam hrabra isprobati je. Ideja me strašno privlačila. Ne to što bih imala duge nokte, mogu ih i sama pustiti. Ili kosu. Nego ta kontrola nad time. To znači da bih mogla mijenjati imidž i bez nekih tehnoloških pomagala, a to je jako seksi. Odjednom sam kroz prozor spazila zeleni križ od led svjetala. Ugasila sam AutoDrive i uz škripu guma zaustavila točno ispred ljekarne koja je radila cijelu noć. Ušla sam unutra. U neobično jako osvjetljenoj prostoriji muvalo se nekoliko sumnjivih likova, no moja pažnja bila je usredotočena na pult u dnu te prostorije. Iza neprobojnog stakla stajao je farmaceut prodavač i upitao: - Mogu li vam pomoći gospođice?
    - Nadam se. - odgovorila sam - Trebam injekcijski pištolj za ovu ampulu.
    Rekla sam i pokazala mu mali predmet s narančastom tekućinu. Promrmljao je nešto kao '0,45' i otišao u neku stražnju prostoriju. Vratio se s plastičnom prozirnom kutijom s etiketom na kojoj je stajalo BayerTex Mishima Corp. i velikim slovima 'Med-EQ' (medical equipment).
    - 1.440 EC, molim. - Rekao je, a ispred mene na staklu je zasjao display. Položila sam na njega dlan i očitao jemoje podatke, a zatim sam utipkala pin bankovnog računa.
    Zelenim slovima na dispaly je zasjalo 'Granted'. Službenik je stavio kutiju u ladicu ispod pulta i ona se otvorila na mojoj strani. Uzela sam je i požurila prema autu, na kojem sam naslonjene na vrata spazila dvojicu tinejdžera s kapuljačama na glavama.
    - Hej mačkice. Ne vjerujemo da imaš gotovine kod sebe, ali možeš nam dati to što si upravo kupila. Djeluje skupo, ha? Ili se jednostavno možemo malo poigrati. Želiš li? - rekao je jedan od njih, dok se d**gi samo smijuljio.
    Jedva sam se suzdržala da ne prasnem u smijeh, ali samo sam rekla: - Čekajte. Imam gotovine, dat ću vam. Ovo mi stvarno treba. Posegnula sam u džep, a njih dvojica nisu posumnjali da imam nešto d**go u džepu. Izvadila sam ključ auta i pririsnula gumb. Lagani strujni udar prošao je cijelim autom i na nekoliko minuta paralizirao dvojicu huligana. Ostali su pri svijesti, ali stali su se grčiti po podu kao ranjeni crvići.
    - Opustite se momci, ovo će kratko trajati. - nagnula sam se nad njih i tiho rekla. A onda sam jednostavno sjela u auto i otišla. Parkirala sam u garažu ispod zgrade u kojoj živim. Bila je to velika zgradurina. Siva kao nebo, s dvadesetak ulaza. To je ono što se zvalo 'projects' i imalo je preko 100 stanova po ulazu. neki veći, neki manji. Moj je bio prilično velik. Voljela sam prostranost i slobodu kretanja, a sa svojm zaradom sam ga mogla priuštiti, kao i video nadzirano parkirno mjesto. Liftom sam se uspela na 18. kat, ukucala šifru za ulaz i ušla u stan. Za dlaku sam izbjegla Evana. Simpatičnog, ali pomalo dosadnog arhitekta, kojem sam jednom skoro popušila u liftu, kad sam se vraćala doma mrtva pijana. Od tada me tip ne pušta na miru i nada se da ćemo jednom nastaviti započeto u liftu prije skoro godinu dana.
    Naslonila sam se na vrata i uzdahnula. Izula sam cipele i zakoračila na debeli bijeli čupavi sag. Skinula sam i ča****, a lijevu sam smotala u kuglu i omirisala, ne bi li osjetila miris Danielle Dore. Kao da se nešto naziralo od tog mirisa i ja sam odmah malo procurila.
    Sjela sam na kauč i pogledala svoja stopala sa žuto lakiranim noktima. Odjurila sam po aparat za lakiranje i skinula lak. Za malo manje od minute nokti su mi bili čisti i ispolirani. I dalje sam gledala u stopala, a onda sam ugurala ampulu u injekcijski pištolj i prislonila ga na vrat.
    Na jednom od screenova na zidu zasvijetlila je poruka: 1 new mail received.
    Adresa maila je bila [email protected]. Znatiželjno sam stisnula play a videoporuka je smjesta krenula:
    - Pozdrav Una... - obratilo mi se nasmiješeno lice lijepe Danielle. - Nadam se da neću zvučati nametljivo, ali mislim da bih se trebala ispričati. Naime, nikada ne miješam posao i zadovoljstvo, a ovo danas je bilo upravo to. Molim te, pokušaj me shvatiti, ja radim za BayerTex Mishimu i ne bi voljela pustiti kroz prste ovakvu priliku za istraživanje, ali ponavljam, odluka je tvoja i ja ću se složiti s njom kakva god ona bila. Ne pokušavam utjecati ovime na tvoju odluku, samo sam ti htjela reći da s privatne strane ni ja ne želim da se odrekneš svojih udova. Prelijepi su. - nasmijala se.
    - I da. Mislila sam ono što sam rekla na kraju večeri. Želim te pobliže istražiti - rekla je ocrtavajući prstima po zraku navodne znakove. - Nadam se da si našla moj poklon. Siguran je za korištenje, vjeruj mi.
    Koji sam ja sucker. Opet sam se napalila. Dopustila sam da mi pojava ove žene utječe na razumno rasuđivanje. Vjerovala sam joj. Ni sama ne znam zašto. Bila je prekrasna. Željela sam ju. Jako.
    I nije me bilo briga što će se dogoditi kad ubrizgam ovo u sebe. Možda je i ovaj njen mail bio samo način da me dodatno uzbudi i samim time utječe na moju odluku. A serum je možda opijat koji će me onesvjestiti i tako će me oni pokupiti i odrezati mi ruku i nogu. Obje ruke i obje noge?? Ma fuck it, želim te nokte. Stupanj serotonina u mom organizmu je dosegao razinu kad je zaista utjecao na logiku. Ponovo sam prislonila pištolj na vrat i pritisnula gumb. Tanka iglica me malo pecnula i tekućina je ušla u mene. Ranica me malo svrbila a onda mi se zavrtjelo u glavi.
    - Fuck... - pomislila sam - ipak je neka droga.
    Ali onda mi se razbistrilo. Kao da je i vino skroz isparilo iz mene. Sjedila sam na debelom tepihu, naslonjena leđima na kauč i buljila u svoje ruke i noge. Ništa. Prošlo je nekoliko minuta. Trezveno sam zaključila da i tome ipak treba neko vrijeme da počne djelovati. I da se ti nanoboti rasprostrane po mom tijelu. A kako ih se riješiti, pomislila sam tada.
    Što ako mi više ne budu zabavni? Transfuzija krvi? I dok sam tako razmišljala o njima, osjetila sam neku novu senzaciju koja je prolazila mojim tijelom. Lagani trnci. Tijelo je smjesta reagiralo. Bradavice su mi se ukrutile kao gumice na vrhu olovke, penis se digao i gotovo mi se priljepio na trbuh. Ruke i noge kao da su mi gorjele. Gledala sam svoje ruke. Nokti su rasli. Rasli su brzo. Na nogama isto. Wow... Pokušala sam se iskontrolirati i zaustaviti rast. Uspjela sam. Stali su. Čovječe, ovo je ludo. Ludooooooooo... Previjala sam se po krevetu uzivajući kao nikada. Pustila sam na nogama tolike da sam se mogla počešati po glavi. Onda sam ih skratila na normalno. Pa opet duže. Na rukama sam ih pustila relativno duge, na nogama poduže. A onda sam otkrila da ih mogu i oblikovati. Ušiljila sam ih, pa ih 'podrezala' ravno, pa oblo elegantno. Vratila sam ih u šiljke i obojala u crno. Metalik crno... wow. Nanoboti su luda stvar, pomislila sam. Možda te proteze o kojima su govorili i ne bi bile toliko loše, ha?
    Obuzeo me takav val sreće i ugode da sam htjela nazvati Danielle i reći joj da smjesta dođe da joj pokažem koliko sam joj zahvalna. A onda... Onda sam pustila kosu. I još. Dugu kosu, do dupeta, do gležnja. Kojom brzinom je rasla i kako sam brzo shvatila kako sve mogu kontrolirati. Divljala sam ležeći na podu, puštajući da me orgazmički valovi tresu. Stenjala sam, vrištala, uzdisala i onda sam eksplodirala. Debeli mlazovi sperme su suknuli iz mene. Iz sisica je krenulo spricati u tankim mlazovima. Po barem pet-šest iz svake, a onda je krenulo i iz guze. Kao potok. Slina, suze... Radila sam poplavu u stanu. Svršila sam barem 4 puta. Bila sam sva mokra, ulijepljena. Tresla sam se na podu u lokvi svojih izlučevina i lizala ih, smijući se pomalo histerično.
    - Čovječe, što je ovo bilo - pitala sam se. Kad sam se malo pribrala, skratila sam kosu na svoju dužinu i nokte na poluduge. One na nogama sam ostavila duže i uživala grebuckajući s njima po podu kad bi hodala. Uključila sam usisavač-robota, koji se počeo vrtjeti po sobi upijajući sve na što je naišao. Mislim da ću ipak morati prebrisati pod. Nije ni taj robot svemoćan.
    Istuširala sam se na brzinu i vratila se u sobu. Robot je ipak obavio posao. Dobro, popalila sam još jednom monitore i pregledala ostale mailove i poruke. Nešto od prijatelja, nešto od instituta, nešto podsjetnika na na neplaćene račune. Uglavnom, ništa zanimljivo. Pitam se, da li bi mi išta i bilo sada zanimljivo osim neke poruke od Danielle.
    Prevrtila sam gotovo trećinu od gotovo tisuću tv programa i nisam naišla na ništa zanimljivo. Malo me svladavao san, pa sam se odlučila prepustiti. Pospano sam odgegala u spavaću sobu i legla na krevet. Široki prozor dopuštao je ulazak velike količine svjetla, ali opet, visina kata na kojem sam bila je to svjetlo prvilno rasporedila.
    Ležala sam u krevetu češkajući svoja stopala svojim dugim noktima i razmišljala o poslovnoj ponudi.
    Isplati li se zamijeniti dva uda s neki robotičkim protezama, a zauzvrat dobiti toliko novca da se ne moraš brinuti oko ničega do kraja života? Nisam bila sigurna, ali ideja me privlačila. Zašto? Zašto me privlačila ta zapravo suluda ideja. Nije to bilo samo zbog doktorice koja je očito itekako znala što radi. A zašto je onda rekla ono u poruci? Da zapravo ne želi da izgubim udove. Postala sam totalno konfuzna i to mi se nije svidjelo. Potisnula sam misli i osjecaje u stranu i igrajuci se jos malo sa mogucnostima nanobota u mom tijelu, utonula u san.
    Svanulo je jutro u gradu sivog neba. Ipak pogled kroz prozor me uvijek oduševljavao. Bilo je nešto u tom sivilu. Možda kontrast mojih žutih noktiju na prozorskom staklu. Krenula sa u dnevni boravak i zacula simpaticno kuckanje noktiju po podu. Nasmijala sam se i skratila ih na njihovu normalnu duzinu. Na monitoru me docekala poruka. Ddore... Osmjeh mi se razlio licem i pokrenula sam video poruku:
    - Una, žao mi je što ti ovo moram reći, ali odlučila sam se povući s projekta o kojem ti je govorio Voss. Bili su prilično ustrajni u tome da te pridobijemo, ali ja sam te počela gledati d**gim očima i jednostavno te više ne doživljavam kao posao. Znam da ti je teškou to vjerovati, ali spremna sam se za tvoju dobrobit odreći i daljnjih istraživanja na tebi i tvojim mogućnostima. To vrlo vjerojatno znači da se nećemo više vidjeti, ali htjela sam da znaš... BayerTex Mishima će biti ustrajan u svojim nastojanjima da te pridobije. Znam koliki je interes za nekoga poput tebe. Ali kako sam veće rekla, odluka je tvoja i samo tvoja. Ja samo ne želim više biti dio toga. Žao mi je.
    Poruka se prekinula i na monitoru je zatreperilo 'no unseen messages'. Nego vrijeme sam stajala tako ispred zida s monitorima pitajući se što je dovelo do tog brzog obrata jednako tako brze priče koja se odvijala od jučer.
    Imala sam osjećaj da sam imala avanturu, da sam se zaljubila i doživjela prek** u manje od 12 sati. Totalno zbunjujuće. Ipak, na brzinu provjereno stanje računa i dalje je pokazivalo da to nije bio san. OK, barem sam još imala lovu. Upravo sam počela razmišljati o tome kako ću i to potisnuti,kao gomilu d**gih stvari, kad je kroz prozor od debelog stakla uletio metalni valjkasti predmet. Kao kapsula. Uspravno je ostao stajati na podu i prije nego što sam se uspjela baciti iza kauča iz njega su izletjele male crne iglice i pozabijale se svuda po sobi. Naravno, uspjela sam podići ruku da barem lice zaštitim, no jedna je ipak prošla prije i zabila mi se u nos. Imala sam i jednu u lijevom uhu, nekoliko na podlaktici, a od sisica do pupka njih dvadesetak. Gotovo isti tren, nakon što sam uspjela to sve zaključiti počealo mi se vrtjeti u glavi i već zamućenog pogleda, vidjela sam kako kroz razbijena vrata ušetavaju neki zakrabuljeni likovi s lisicama u rukama. Nakon toga je sve mračno. Ne znam koliko je prošlo vremena do mog buđenja. Osvrnula sam se koliko sam mogla, jer bila sam sputana. Privezana okovima za neku spravu. U velikoj prohladnoj prostoriji, samo u crnim gaćicama od likre i sportskom 'Under Armour' grudnjaku, koji je na nekoliko mjesta imao rupice od tih prokletih igala koje su se zabile u mene. I koje su me uspavale na neko vrijeme. Pokušala sam pomaknuti ruke, ali nisam mogla, kao ni noge. Mogla sam samo micati šakama i prstima. Dobro, i to je nešto, pomislila sam, ali zapravo mi se plakalo. Bilo me strah. Pretpostavila sam da to ima neke veze s mojim odbijanjem posla, ali nisam ga odbila do kraja. Zašto bi me onda na silu privodili, pitala sam se.
    Odjednom su se otvorila vrata i pustila slabašno svjetlo u prostoriju. Na vratima je stajala visoka, elegantna silueta i odmah me podsjetila na Vossa. Htjela sam zaurlati na njega, ali dopustila sam mogućnost da to možda nije on.
    Kad mi se prilika u odijelu približila i otkrila Jurgena, zaustila sam da opsujem, ali pažnju mi privuče kromirani predmet u njegovoj ruci, koji je podsjećao na stari daljinski ključ za auto. Pritisnuo je gumb, predmet je zasvijetlio, a moje ruke su se podigle visoko iznad glave. Okovi s nogu su mi pali i ostala sam visjeti samo na rukama.
    Zastenjala sam od tog naglog istezanja i nisam se ni snašla kad se ovaj na brzinu stvorio pored mene i uštrcao mi nešto u vrat. 'Jebeni gade...' - pomislila sam, ali desilo se nešto neočekivano. Osjetila su mi se razbistrila. One prvotne ošamućenosti je nestalo. Pogled mi se izoštrio, mišići se napeli. Ipak, nešto me spriječavalo da se pokušam osloboditi okova. Bila sam ponizna? Ni sama ne znam koji d**gi izraz bi upotrijebila za ovo novonastalo stanje. Ponizna. Da je situacija bila d**gačija, možda bih bila i napaljena. Ali činilo se da Voss nema neke dobre namjere.
    - Ubrizgao sam vam malu 'budilicu' u vrat gđice Unicca. - rekao je toplo, gotovo prijateljski.
    Zbunilo me što mi još uvije persira, a imao me svezanu pored sebe. I podređenu. Nisam mogla ništa. Ali mogla sam govoriti, zar ne: - Gospodine Voss... - počela sam sarkastično - Ako ste me htjeli samo za sebe, niste trebali slati one majmune da me dovedu.
    Nasmijao se hladno. Nisam mu vidjela oči. Stakla na njegovim naočalama odražavala su moju svezanu pojavu i gledala sam se kao neka narcisoidna kurvica.
    - Da, htio sam vas dobiti za sebe. Vi ste moja provizija. Izdašna provizija. Ali to je sve. Nemam d**gih interesa. - rekao je, šetajući oko mene kao neki vojskovođa, pa nastavio:
    - Iskreno, nisam ni mislio da ćete pristati. Zato sam i pripremio sve ovo. Dogovor i dalje stoji. Dobit ćete dogovoreni iznos, kao i visokotehnološke proteze, samo... Udove ćemo uzeti na silu. U narednih pola sata. Rane će vam biti zatvorene na licu mjesta, a batrljci će dobiti sklop koji će poslužiti kao baza za ugradnju tih proteza. Usto, imobilizirati ćemo vam penis napravom koja će spriječavati erekciju, no uzimat će uzorke tekućina u pravilnim intervalima. Naravno, moći ćete obavljati nuždu, ali nažalost, morati ćete zaboraviti seksualne odnose. Barem dok ne dobijemo što želimo.
    Nisam ništa govorila. Nije imalo smisla. Samo sam razmišljala kako ću se osvetiti ovom jadniku i onoj kuji od doktorice na čiju sam slatkorječivost nasjela kao neka tinejdžerica.
    Bistre glave, smišljala sam načine kako ću im vratiti, ali strah je preuzeo um od hrabrosti. U prostoriju su ušetala dvojica u svjetlozelenim kutama s crnim lateks rukavicama. Nosili su metalne kofere. Voss je uljudno pozdravio, čak uz mali naklon prema meni, potom se obratio dvojici. Nisam ih čula, samo sam vidjela kako kimaju glavama.
    Jurgen je napustio mjesto. Tek sad sam se pažljivije ogledala oko sebe. Bila sam na sredini velike dvorane. Visjela sa stropa na nekakvoj metalnoj konstrukciji. S obje moje strane bio je stol, na koji su ova dvojica odložili svoje kofere i otvorili ih. Jedan mi je prišao s leđa i kroz gaćice mi uvalio neku injekciju.
    - Auu... Seronjo. Mogao si me upozoriti barem. - prosiktala sam.
    Naravno, ništa nije rekao. Da im nisam primjetila znoj na vratovima, pripisala bih tu hladnokrvnost tome da su možda sintetički. Injekcija je djelovala zaista opuštajuće. I dalje nisam bila uspavana, ali ako sam mogla biti poniznija, sada sam i bila. d**gi 'doktor' prišao mi je sprijeda i skalpelom razrezao gaćice. Malo ga je zbunio pogled na mog visuljka koji je do sada bio uredno pritješnjen među nogama, a sada je slobodno visio njemu pred očima i lagano se njihao. Iz njega je curilo. Vjerojatno je cijela situacija utjecala na moje fizičke receptore, no moja svijest je bila usredotočena na nešto d**go. Tada je opet nastupio d**gi i donio neki metalni sklop. Brzo su mi ga stavili na klit i otipkali nešto na nekom malom laptopu. Stvar se zaključala i potpuno imobilizirala moj ud, kao neka chastity sprava. Ali kao da to nije bilo dosta, jedan nastavak se produžio i zabio u moj anus. Osjetila sam kakao se raširio unutra kako ne bi ispao i zategnuo točno između mojih testisa. Osjećaj je bio divan. Nisam to mogla poreći. I to se vidjelo na meni. Zabacila sam glavu unatrag i tiho uzdahnula. Na mom sportskom grudnjaku su se pojavile mrlje. Da, iscurila sam iz sisa.
    Pokušala sam se kontrolirati ali njihovi pritsci na tastaturu samo su pojačavali osjećaj ugode. Sprava je očito uzimala uzorke. Zaključila sam da nema potrebe da ih oni fizički preuzmu. Sprava ih sama analizira i njima šalje podatke. Njihovi pogledi na plavičasto svjetlo monitora otkrivali su zadovoljstvo. Dakle, stvar je funkcionirala i njihov plan je išao svojim tokom. Dobro, pomislila sam. Sad se moram skoncentrirati na to što će se dogoditi. Ne mogu im sad tu svršavati, a izgubit ću ruku i nogu. Ali nisam se mogla do kraja kontrolirati. Valjda od tih prokletih injekcija.
    A onda sam spazila da je jedan pokušao neprimjetno popraviti izbočinu na hlačama. Ja takve stvari vidim. Možda zato što stalno ljudima gledam u međunožje, nasmijala sam se samoj sebi. Neki novi val lucidnosti je preuzeo moje misli, koje su se izlile iz mene u tom trenu:
    - Doktore... - rekla sam tiho i isprek**ano - spusti me na koljena i pomoći ću ti s tom napetošću u hlačama.
    Smješkala sam se. - Ne trebaju mi ruke. Samo usta. Hajde, svezana sam i visim, trebam to. Sada. A bit će i tebi lijepo.
    Svirepo se nasmijao i raskopčao kutu. A potom remen i hlače. Kimnuo je glavom svom partneru i ovaj me pritiskom na gumb spustio niže. Na koljena. Ruke su mi i dalje bile iznad glave, u okovima. Izvadio je kitu i približio je mom licu. Nije baš bio malen u tom poludignutom stanju. Predivno je mirisao. - Ajme, što to govorim? Glupa, napaljena kurvice, skoncentriraj se. - pomislila sam.
    Draškala sam ga nosom i spremala se uhvatiti ga u usta. Osjećala sam kako curim. Iz klita, guze i sisa. I suze su mi krenule na oči. Nisam to mogla spriječiti. Mislio je da plačem i samo se još više napalio. Ukrutio se na ulazu u moja usta i samo sam pustila da se digne do kraja i tako je ušao unutra. Počela sam ga sisati. Isprva sporo i plitko, pa sve dublje i brže. Osjetila sam i d**gog iza sebe kako se približio. Nije me dirao, ali po zveckanju remena sam zaključila da drka. Palio se na gledanje. Možda sam mogla i ranije završiti stvar, ali sada sam u glavi imala razrađen plan kako se izvući iz ovoga i dopustila sam si malo užitka. Da, takva sam, neću propustiti dobro pušenje samo zato što sam svezana i prijete mi sakaćenjem, haha.
    Zaista je divno mirisao i sad je narasao do sada već impozantnih dimenzija. I dok sam dopuštala da mi gljiva njegovog glavića prodire u grlo, aktivirala sam nanobote u svom tijelu. Užitak i adrenalin samo su ubrzali cijelu stvar. Nokti na nogama su mi narasli i ušiljili se kao bodeži. I jedan i d**gi bili su toliko zaokupljeni svojim užitkom da nisu ništa primjetili. Pridigla sam se s koljena u čučanj i gledajući u oči svog 'mučitelja', zagrizla sam svom snagom.
    U trenu sam osjetila toplu krv kako mi ispunjava usta, a u tom slapu nisam znala jesam li pregrizla do kraja ili samo na pola. Nije ni bitno. Ovaj je počeo urlati od bola, uhvatio se rukama za međunožje i ustuknuo pola metra. Ja sam skočila, u zraku se okrenula i nogama oko vrata obujmila d**goga, koji je s kitom u rukama ostao potpuno zatečen. U tom jednom zamahu sam se zanjihala i svoje oštre nokte na desnoj nosi zabila u vrat osakaćenoga. Stjali smo tako, svo troje neko vrijeme dok ovaj nije prestao grgljati. Ne popuštajući stisak svojih bedara, iščupala sam nogu iz vrata sada mrtvog prvog doktora. Ovaj d**gi se poluošamućen srušio na koljena. Pokušavao se otrgnuti rukama iz mog stiska, ali nije uspio. Kita mu je i dalje stajala uspravno. Hmm, netko voli gušenje?
    - A sada doktore, polako posegni u džep za tom svjetlećom spravicom i oslobodi mi ruke. - rekla sam zadihano, ali smireno, dok mi je iz usta kapala topla krv.
    Stavio je ruku u džep i poslušno mi pokazao spravu. Pritisnuo je gumb, sprava je zavijetlila i nekoliko puta zazujala. Metalni stisak je popustio i otvorio se. Tada sam produžila i nokte na rukama i uperila mu ih u oči.
    - Nemoj ništa govoriti, samo klimaj glavom. Razumio? - Klimnuo je.
    - Imate li auto? Odlično, gdje je ključ? - pokazao je pogledom na metalni kofer na stolu.
    - Ima li kakav napredni sistem paljenja? - klimnuo je opet i pokazao dlan.
    Sjajno, pomislih tada. Otisak dlana. Trebala bih ponijeti njegovu šaku sa sobom. Ipak nisam takav sadist.
    Primjetio je da se premišljam i pokušao se otrgnuti iz stiska mojih nogu. Reagirala sam brzo i impulzivno i u jednom okretu kukova, slomila mu vrat zaglavljen između mojih bedara, mokrih od mojih sokova.
    Krasno... Ubila sam dva čovjeka. Adrenalin mi nije dopuštao paniku. Krenula sam prema stolu. Mokra, napeta. Na pola puta sam posrnula. Prokleta sprava na mom klitu i u guzi je opet uzimala uzorak. Slala je nevjerojatne valove kroz moje tijelo. Kad sam se malo povratila, mokrija i sve ljepljivija, počela sam preturati po koferima, tražeći nešto što mi može poslužiti. Injekcije, skalpeli, igle, neke sprave koje nikad nisam vidjela. Pila. Za trenutak sam pomislila da bih ipak mogla odrezati šaku jednom od te dvojice jadnika, ali misao me prošla. Okrenula sam se prema prvom i vidjela polovicu njegovog penisa kako još uvijek velika krvari na podu.
    - Koja jebena šteta - pomislila sam. A onda mu skinula hlače i košulju. Skratila sam nokte na rukama i nogama i obukla se. Tamnosive hlače visjele su oko mojih vitkih nogu, ali zavrnula sam ih skoro do koljena. Ipak je ljeto. Košulju sam svezala u struku i zavrnula rukave. Na trenutak sam razmišljala kako da se riješim tijela, ali kad sam odškrinula teška metalna vrata i primjetila da sam u nekom napuštenom hangaru u industrijskoj zoni, pomislila sam da ih neće brzo naći. Vratit ću se i riješiti se dokaza kasnije. Uzela sam laptop i nekoliko skalpela i stavila ih u jedan metalni kofer. Kosu sam produžila i svezala je u rep gumenom tubom za vađenje krvi. Interesantno... old school rekvizit. Obrisala sam se gazama i alkoholom koliko sam mogla i krenula prema gradu. Negdje ću već uloviti neki prijevoz. A s obzirom na to koliko me 'pere' adrenalin, mogu i hodati do kuće. Bio je sumrak i između olovnih, masnih oblaka, probijala se slabašna svjetlost i borila se s tek upaljenom uličnom rasvjetom.
    Odjednom shvatih da sam u pomalo nepoznatom dijelu grada. Ili barem onom koji se izgradio od zadnji put kad sam ga vidjela. Bližila se noć, a ja sam još uvijek bosa tumarala po vrućem i vlažnom asfaltu. Boljela su me stopala. A moj perverzni um, umjesto da zamisli mekane papuče, zamisli kako mi netko liže i sisa bolne prstiće. Zaista nisam normalna. Sprava nakalemljena na moj penis se aktivirala i počela uzimati uzorak. Kleklnula sam na koljena, jer su mi noge svaki put otkazale poslušnost kad bi se ta prokleta sprava upalila. A kad je proradila i u guzi, samo sam legla na pod previjajući se od užitka.
    - Hej, možda ovo i nije loše imati na sebi, samo da mogu kontrolirati... - pomislila sam, no kad su ti impulsi popustili, vratio mi se zdrav razum: - Ili bolje ne.
    Vid mi se ponovo razbistrio i između plitkih udaha, nekako sam se osovila na kolena. Uhvatila sam se za kvaku auta, pored kojeg sam se srušila, a jaki električni udar odbacio me barem 5 metara daleko.
    - Ffffffffudge... - još mi je samo to trebalo. Sad sam ponovo morala skupljati snagu i ustati. A sva sam se tresla. Izgleda da je ovaj udar malo poremetio spravu u mojoj guzi i ona se opet aktivirala. Ovaj put toliko jako da sam iskolačila oči, istegnula vrat i vrisnula. Opet sam ležala na tlu u polunesvjesti, košulje natopljene tekućinom iz sisa. I hlače su mi bile mokre i jasno se ocrtavala golema mrlja tamnije sive.
    Kroz suze u očima, gledala sam taj plavi Infiniti koji me unakazio. Pobijesnila sam i poželjela ga razbiti metalnim koferom, a onda mi se dogodi flashback. - Infiniti??? Plavi? - Postojala je šansa da je to Alexxov auto. Jasno se sjećam da sam mu pušila u njemu kad smo se vraćali s jednog izlaska. Ako se sjećam dobro, na retrovizoru je imao obješen moj plastični prozirno ljubičasti chastity device koji sam mu poklonila. Prišla sam autu, pažljivo, još uvijek na koljenima i pokušala se pridignuti da vidim retrovizor. Da. Alexx. To je Alexxov auto. Odjednom mi je zasjalo sunce. Što ako više nije njegov? Ma tko bi d**gi nosio chastity na retrovizoru? Dopustila sam sebi još amlo odmora i oporavka od strujnog udara i njime uzrokovanog orgazma, pa sam pojurila u ulaz u zgradu, najbliži tom autu.
    Tražila sam po prezimenima na ulazu, ali onda se sjetih da mu ne znam prezime. Što sad? Alexxa sam poznavala nekoliko godina. Povezali smo se u jednom klubu, nakon što sam saznala da je i on kao i ja iz istog vremena s gotovo istim poremećajem. I on je prestao stariti, samo negdje sa svojih 25. Bio je mršavi, vitki femboy, koji kad bi se samo malo sredio, pretvarao se u zanosnu crnku s prekrasnim tijelom i guzom. A bradavice? Njegove bradavice bile su dva velika tamnocrvena mirisna cvijeta. I imale su okus koji je u meni izazivao nevjerojatne osjecaje. Alexx je bio jedini 'tip' s kojim se nisam karala. S njim sam vodila ljubav.
    Nisam ga vidjela nekoliko godina i sad si nisam mogla oprostiti što mu ne znam prezime.
    - Ma jebi ga... - pomislih - Znam kako ću ga dozvati.
    Uzela sam mali zalet, a onda svom silinom bacila metalni kofer u prozor plavog Infinitija. Debelo staklo je puklo, a kofer upao unutra na straznji sic. Alarm se upalio i sva svjetla na autu su zasvijetlila.
    Iritantan i glasan zvuk, parao je noć i na prozorima zgrade su se pojavljivale siluete koje su psovale i negodovale. Prema meni je poletilo i nekoliko predmeta. A onda sam ugledala vitkog tipa kako mi se približava s palicom u ruci. Trznuo je njome i ona se pretvorila u veću. Mrmljao je nešto poput: - Tri puta u godinu dana, tri puta...
    Došao mi je blizu i zamahnuo palicom. Brzo sam odreagirala i uhvatila mu ruku. Skočila sam na noge i pogledala ga ravno u iznenađene oči: - Bok Alexx. - Gledao me kao da je vidio duha. Ispustio je palicu i tiho rekao:
    - Una..? Una? Jebote...
    Više nisam mogla. Bila sam na rubu suza. Smješkala sam se gledajući ga. Kad sam podigla ruku da ga pomazim po licu, samo sam se onesvjestila. Alex me uzeo u naručje, kao da sam pero, a bila sam krupnija od njega.
    Odnio me u svoj stan. Skinuo je s mene mokru odjeću, umotao me u mekani ručnik, a onda me pažljivo obrisao. Naravno da je primjetio nepoznatog uljeza na mom tijelu, ali je odlučio ignorirati ga za sada. Stavio me na veliki kauč i pokrio laganim pokrivačem. Onda se sjurio natrag na parking i nekim polimerom u spreju 'zatvorio' prozor svog Infinitija. Metalni kofer je donio u stan i stavio ga u hodnik.
    Potom je skuhao čaj, prigušio sva svjetla i sjeo na pod pored kauča, čekajući da se probudim. Kada je noć već poodmakla i njemu se prispavalo, pa je legao kraj mene i zaspao.
    Mene je probudilo jutarnje uzimanje uzoraka ove, sada vec pomalo dosadne sprave. Hm, sprava nije uzimala uzorke tokom noci, znaci programirana je tako.A barem sam se odmorila. Pogledala sam usnulog Alexxa i primjetila da su mu gaćice postale šator. Da je situacija bila d**gačija, odmah bih ga iskoristila, ali ovako sam samo uživala gledajući ga. Otvorio je oči. - Dobro jutro Alexx. - rekla sam tiho.
    Brzo se izvukao iz kreveta i počešao svoju dugu tamnu kosu.Zatim ju je na brzinu svezao u neki visoki rep i odmarširao u kuhinju. Bio je tako seksi hodajući uokolo s tom jakom erekcijom. Pogotovo zato što kao da je nije primjećivao. Izvirio je iz kuhinje i upitao: Čaj ili kava?
    - Kava Alexx, znaš kakvu volim, zar ne?
    - Znam... Una.
    Povukao se natrag u kuhinju, a ja sam se zapitala zašto je tako hladan. Pokušala sam okrenuti na neku zezanciju da malo razbijem led: Alexx dragi... svjestan si da ti je opako dignut, zar ne? Sretan si što me vidiš?
    Sjedila sam na kauču, znatiželjno iščekujući odgovor, no Alexx se stvorio ispred mene, malo spustio gaćice, prstom napeo svoj predivni tvrdi kurac i pustio ga da me opali po nosu.
    - Au, jebote... - protestirala sam.
    - Da, jako sam sretan što te vidim. I pitao sam se svaki dan što je s tobom otkako si nestala.
    - Ja nestala? Ti si nestao. Odjednom se više nisi javljao na broj, mailove ne čitaš ili imaš nove. Poslala sam ti gomile videa s porukama i još koječime...
    - Ma da? A ti? Ti imaš isti broj? Iste kontakte?
    - Nemam... Oprosti, imaš pravo. Alexx, što se dogodilo?
    - Ne znam, jednostavno smo se udaljili. A čuo sam da radiš za neku veliku korporaciju.
    - Ma koja korporacija. Znaš mene... nisam za velike sisteme. Radim povremeno za Institut zdravlja. Testiraju me i dobro mi plaćaju. Mogli bi i tebe istražiti, ako ti je do neke brze i zaista dobre zarade. Imaš iste predispozicije kao i ja.
    - Ne hvala... dobro zarađujem i sam. A i sumnjam da želim ovakav 'nakit' kakav ti imaš. - Rekao je i prstom pokazao prema mom međunožju. - Što je jebote, to?
    - Long story baby, ispričat ću ti. Gdje je ta kava?
    Ubrzo se vratio iz kuhinje s dvije šalice. Erekcija mu je malo splasnula, no još je uvijek imao napete gaćice.
    Pričali smo skoro sat vremena kad nas je prekinulo još jedno uzimanje uzoraka. Gledao je kako se tresem u nekom poluorgazmičnom stanju, a onda prokomentirao:
    - Ovaj put si se zaista uvalila Una. Ali ne krivim te... Vjerojatno bi i ja popušio to.
    Onda je kleknuo ispred mene i raširio mi noge. Pogledao je spravu izbliza i malo premetao moj kurac po rukama. Onda je lagano prstom prošao preko njegovog nastavka sve do moje rupice. Žmirila sam. I pomalo ubrzano disala.
    - Smiri se Una, trebaš mi razumna sada, ako želiš da skinemo ovo. Želiš li?
    Potvrdno sam klimnula glavom.
    Alexx je otišao u hodnik i vratio se s metalnim koferom.
    - Ima li ovdje nešto što je povezano s time? - upitao je.
    - Ima, otvori. Mislim da je to uprvljački sistem. Ali sprava je programirana i sama radi.
    Otvorio je kofer i pokrenuo komp. Plavo svjetlo s monitora obasjalo mu je lice.
    Brzoje provalio u sistem. Tipkao je svašta i zamišljeno žmirkao. Onda me pogledao i pritisnuo gumb. Istog časa sprava na meni je odreagirala i ja sam se zgrčila kao da me strujni udar prošao. Alexx se zadovoljno nasmiješio, kao da je nešto otkrio, a onda mi se ispričao:
    - Oprosti... morao sam vidjeti mogu li potaknuti tu spravu. Znam s čime imam posla, no loša vijest je... Nemam blagog pojma kako to skinuti. No možda znam tko bi to mogao.
    - To bi bilo sjajno dragi, ali... ako je neki doktor u pitanju, poštedi me. Pun mi ih je kurac u zadnje vrijeme.
    - Nije doktor. Nego tip koji mi sredjuje gadgete u autu. OK je vjeruj mi. Ali to me podsjetilo. Istuširaj se i obuci se, idemo prvo vidjeti možemo li se nekako riješiti ona dva nesretnika koje si koknula.
    - Zaslužili su. Osim toga, da su me poslušali, izvukli bi se.
    - Znam, kriminalci, ali sada si i ti, barem dok se ne riješimo dokaza.
    - Alexx... vjeruješ li mi? Mislim... pomažeš mi. Uvijek si bio tu za mene. Oprosti što sam to zanemarila.
    Došao je do mene i zagrlio me. Rasplakala sam se. Mazio me po glavi neko vrijeme, nježno me grleći.
    Onda me pljesnuo po goloj guzi: - Tuširanje i oblačenje, idemo. - Onda se naglo okrenuo pokušavajući me spriječiti da vidim da mu se opet dignuo.
    - A što da obučem?
    Poveo me u veliku sobu i pokretom ruke otvorio plakar zatvoren tamnim staklom. Klizna vrata su se otvorila i preda mnom je stajala zavidna kolekcija ženske odjeće. Stajala sam otvorenih usta, zureći u cipele, hlače, donje rublje...
    Alexx je bio nešto sitniji od mene, ali približno moje visine.
    - Drago mi je da si još uvijek onaj isti.
    Samo se nasmiješio naslonjen na vrata i pogledom mi pokazao da se konačno gubim u kupaonicu.
    Otuširala sam se brzo i potom zamišljeno stala ispred ormara s odjećom. Sada je Alexx uletio u kupaonicu, a ja sam izabrala kombinaciju koja nije upadljiva, praktična je i udobna: Uske crne hlače do ispod koljena sa patent zatvaračima na međunožju, prednjim i stražnjim džepovima. Uzela sam i Alexxove sportske gaćice i Under Armour sportski top. Isti kakav imam i ja. Hm, great minds think alike, pomislila sam. Preko toga sam navukla sivu majicu kratkih rukava s nekim ludim tribal uzorkom i na noge navukla srebrne japanke. Malo su mi bile male, ali poslužit će svrsi.
    Dok sam se tako ogledavala u velikom ogledalu, Alexx je stajao iza mene i zadovoljno klimao glavom.
    - Sa stilom kao i uvijek... - rekao je - Uvijek sam zavidio tvojoj građi. Što god staviš na sebe, dobro ti stoji.
    On je bio odjeven u uske tamnoplave t****rice, crne kožne New Balance tenisice i srnu strukiranu košulju rukava zavrnutih do lakta. Duga mu je kosa bila svezana u visoku pundžu, nokti lakirani u crno. Imao je crnu kožnu narukvicu s integriranim satom. Bio je prelijep. Njegova mladolika pojava jednostavno nije imala manu.
    Prišla sam mu, stala mu sasvim blizu dodirujući ga svojim krutim bradavicama i poljubila ga u usta. Moj jezik se rascvao u njegovim toplim ustima. Onda je on ispružio svoj i njegovim vrhom me poškakljao po grlu. Zagrcnula sam se iznenađena, a onda se nasmijala.
    - Wow... - procijedila sam.
    Alexx mi je namignuo i rekao: - Da, jezik mi se razvio u pravo čudovište.
    Kakva napaljujuća pomisao. Ali nije dopustio da se ovo pretvori u neku mokru igru, nego se okrenuo u hodu zgrabio kofer i otvorio ulazna vrata. Dokaskala sam za njim i poslušno izašla, a onda ušla u lift koji nas je brzo spustio do ulaza u garažu.
    - Sreća da nisi jučer ostavio auto u garaži. Nikad te ne bih našla.
    - Da, razbijeno staklo mala je cijena za to što te ponovo vidim. - rekao je, izašao iz lifta i odlučno se uputio prema plavom Infinitiju,koji se otključao čim je došao na metar od njega. Alex je ponovo otvorio kompjuter iz kofera i spoji se njime na kompjuter u autu. Pronašao je lokacije na kojima je kofer bio i prenio ih u autov sistem. Veliki display na kontrolnoj ploči pokazao je lokaciju u industrijskoj zoni grada i Alexx je pokrenuo auto. Pričali smo besmislice vozeći se oko pola sata do tog mjesta, vjerojatno ne želeći ni pomišljati što ćemo tamo zateknuti. Kada smo se konačno pojavili na odabranoj lokaciji, sve je izgledalo više nego normalno. Hangari su bili otvoreni, a oko njih užurbani radnici i strojevi. Ni traga policiji. Ništa nije bilo sumnjivo. Veliki hangar u kojem sam bila vezana sada je imao otvorena velika vrata i iz njega su izlazili ogromni kamioni s natpisom Green Sun - Organic deli.
    - WTF? - rekla sam, a onda izašla iz auta i uputila se prema ulazu. Pogledala sam unutra. Nitko nije obraćao pažnju na mene. Osim jednog lika koji mi se stvorio iza leđa i upitao - Mogu li vam pomoći, gospođice?
    - Ha? Ne... mislim... Nije li ovo prostor tvrtke BayerTex - Mishima?
    - Nije. - rekao je zamišljeno - Možda je bio nekada, ali mi smo ovdje već nekoliko godina.
    Alexx je potrubio lagano, pozivajući me da se vratim u auto.
    - Nije mi jasno - rekla sam mu - Znam da je to bilo ovdje, sigurna sam.
    - Vjerujem ti, ali nemoj se zamarati. Vjerojatno ni oni ne žele dokaze o svojim djelima, pa su ih zato uklonili sami i sve zamaskirali. Razmisli... dva mrtva doktora poznate korporacije u skladištu u predgrađu.
    Nije baš dobro za reputaciju, a?
    - Vjerojatno si u pravu... - rekla sam zabrinuto. Alexx me hvatio za ruku i nježno stisnuo.
    - Idemo skinuti taj chastity s tebe, OK? - Stisnuo je gas i auto je pojurio, ostavljajući za sobom oblak prašine.
    Šutke smo plovili u udobnom Infinitiju, iako je Alexx vozio kao pravi divljak. Auto je bio prepun dodataka i sistema koji su vožnju činili ugodnom i sigurnom.
    - Taj tvoj frend... - počela sam - Tko je on? Koliko je star? Je li jedan od 'nas' (mislila sam na nekoga tko se rodio davno, prije 'apokalipse')?
    - Ima oko 25 godina, ne znam točno. Ovih 25, ne naših. Poznajem ga nekoliko godina, upoznali smo se online, a onda i sasvim slučajno na jednoj prezentaciji nekog software-a. Pravi je geek, ali i svrlo spretan s nekim alatima koje sam izmišlja. Inteligentan je za popizdit. Pomalo sramežljiv, tako da... budi umjerena. Ne želim da ga tvoj nastup prepadne.
    Nasmijala sam se - Moj nastup? Pa što misliš da ću ga zavoditi sad?
    - Ne mislim, ali znaš biti dominantna kad nanjušiš da je netko malo povučen.
    - Sjećam se da tebi to nije smetalo...
    - Ajme, koja si droca... - nasmijao se - Nevjerojatno, ne meni nije smetalo, ne smeta me ni sada, ali to sam ja. Ja znam kako se nositi s tobom. Pa ono, većinu vremena. d**gi ne znaju, kapiraš?
    - Znam, ne brini... neću mu ništa, ne grize mi se danas.
    - Znaš, gledam te malo d**gačijim očima od sinoć.
    - Kako to misliš?
    - Pa nisi ista. Svašta si proživjela ovih godina, a sad je eskaliralo dvostrukim ubojstvom i upuštanjem u neki sumnjivi deal. Razumiješ me?
    - Molim te, nemoj mi nabijati ubojstvo na nos. Misliš da se ugodno osjećam zbog toga? Bila sam ugrožena i reagirla sam. Iskreno, jebe mi se. Osim toga, ako me itko bude gnjavio zbog toga, imam u ovom koferu dokaze da sam bila napadnuta.
    - Hej, hej... To sa ja. nemoj meni pokazivati zube. Ja ti vjerujem.
    - Znam, oprosti... napeta sam zbog svega.
    Rekavši to, sprava je zazujala i opet me zgrčila na sicu Alexxovog auta. Usporio je vožnju, dok se nisam skroz smirila, a onda je opet ubrzao. Ostatak ne baš kratke vožnje, proveli smo šuteći. Ali kod nas je ta šutnja svašta značila. Alexxov prijatelj živio je na d**gom kraju grada u bogatoj četvrti s puno zelenila. Nisam tamo često vozila, pa se i ne sjećam koliko zapravo treba vremena do tamo. Prometnice su bile široke, auti vozili brzo i bez zaustavljanja, ali svejedno, grad je postao toliko velik da u nekim dijelovima nisam ni bila.
    Uskoro smo stali ispred velikih kliznih vrata male stambene zgrade. Alexx je spustio prozor i pritisnuo gumb na nekom starom aparatu koji je podsjecao na parking sat. metalni pokrov se digao i ukazao potpuno novi i ocuvani display, na kojem je pisao broj 46, a potom se ukazalo lice Alexxovog prijatelja. Debeljuškasto lice, potpuno bez brade, ali velikih izražajnih očiju i malog nosa. Kosa mu je bila kovrčava, plava.
    - Hej Alexx... Stigli ste? Otvaram... - rekao je dubokim autoritativnim glasom, potpuno nespojivim s njegovom pojavom.
    Alexx je polako ušao pred sam ulaz u malu zgradu s velikim balkonima i mnoštvom antena na krovu.
    Izašli smo iz auta i ja sam se ogledala oko sebe...Čovječe, ovdje je zrak bio d**gačiji. Svježiji. Bilo je i malo hladnije. Bili smo na otprilike 300 metara nadmorske visine. Sve je djelovalo čišće. Čak ni sivilo olovnog neba nije bilo toliko teško i tmurno.
    Zgrada je imala samo 3 kata sa po nekoliko stanova. Lift je bio s vanjske strane zgrade. Ali uputili smo se hodajući do d**gog kata. Imala sam malu tremu, ali kad je niski bucko otvorio vrata i progovorio, treme je nestalo. Naime, glas preko interfona bio je modificiran. U stvarnosti je bio blag, nježan, gotovo ženski. Čak je i moj bio grublji.
    Rukovao se s Alexxom i malo su se smješkali jedan d**gome, kao da se nečega prisjećaju. A onda je bucko spazio mene kako stojim na vratima i zanijemio. Pocrvenio je i spustio pogled.
    - Una - rekla sam pružajući ruku.
    Znojni dlan brzo je dotakao moj i odmah se povukao, a momak se okrenuo. Negdje na pola tog okreta uspjela sam razaznati ispod glasa: Darko. Darko? Ime mu je baš nekako pristajalo.
    Smijala sam se diskretno, ali me Alexxov pogled uozbiljio:
    - Rekao sam ti da ne glumataš?
    - Pa samo sam se predstavila... koji ti je..? - rekla sam i skoro prasnula u smijeh.
    Smijao se i Alexx, ali brzo se uozbiljio i obratio se Darku:
    - Vidio si o čemu se radi? Možeš li to riješiti?
    - Vidio sam - odvratio je budeći velike monitore sa sleep-a. - Mislim da mogu, dobro si opisao stvar i pretpostavio kakav je sklop. Trebat ću tvoju pomoć. Gdje je naprava? - upitao je okrenuvši se prema nama, sada s ozbiljnim i profesionalnim izrazom lica. U ruci je držao nekoliko tankih kablova s nekim čudnim konektorima.
    Alexx i ja smo se pogledali. On je očekivao da se ja skinem i pokažem mu, a ja sam mislila da mu je rekao, tako da smo oboje imali poprilično zbunjen izraz lica.
    - Paa... - počeo je Alexx nesigurno, ali meni se više nije čekalo. Spustila sam hlače i gaćice do koljena otkrivajući se.
    Darko je bio zaokupljen utipkavanjem nečega na računalima i trebalo mu je vreman da se okrene. Alexx je za to vrijeme prekrio usta rukom i tiho se cerekao. Darko se konačno okrenuo i pogledao me, a kada mu je pogled pao na moje međunožje, otvorio je usta i kablovi su mu ispali iz ruku. Odmah se okrenuo natrag prema svojim monitorima i mumljajući se pokušavao sabrati. Potom je duboko uzdahnuo i hrabro se okrenuo. Bio je sav crven u licu. Prišao mi je i podigavši te kablove s poda, pokušavao odgonetnuti kuda da ih spoji.
    - M..Morat ću te zamoliti da sjedneš... Una.. - rekao je i privukao veliku stolicu. - I raširi.. hmm.. no.. noge, ok?
    - Ovako? - rekla sam veselo pokušavajući razbiti tu nelagodu.
    - D.. Da.., baš... t... - i dalje je zamuckivao Darko. Potom je kleknuo ispred mene i dobro promotrio napravu. Tražio je ulaze za te konektore koje je imao u ruci. Onda se naglo digao i glasno objavio: - OK, znam što moram, ali ne mogu. Mislim... mogu, ali... Alexx, morat ćeš ti.
    Alexx se samo nasmijao i uzeo kablove iz njegovih ruku. Sada je on klečao preda mnom i čekao da ga Darko uputi. Onda je paćljivo jednom rukom digao moj kurac i s donje strane uključio dva konektora. Potom mi je lagano zadigao guzu i uključio i treći sasvim blizu moje rupice.
    - To je to? - uptao je Darka.
    - Sad ćemo vidjeti... - reče on i brzo otipka nešto na tastaturi. - Sada upali taj laptop koji si donio.
    Alexx je otvorio kofer i pokrenu neki program. Onda mu je prišao Darko i otipkao nešto, zatim se opet vratio do svog kompa i tipkao još malo. Ja sam za to vrijeme sjedila kao da sam kod ginekologa. S nogama blago u zraku i kitom spojenom na neke strojeve.
    Odjednom su monitori zasjali zelenim sjajem i na njima je pisalo 'Synchronization Successful'.
    Darko je opet nešto otipkao i pritisnuo gumb. U tom trenu kao da me pogodio grom. Zgrčila sam se i vrisnula. Pala sam sa stolca i nastavila se grčiti po podu.
    - Una!!! - Alexx je skočio da me uhvati, ali Darko ga je spriječio.
    - Ne diraj je sada... brzo će proći.
    Ja sam vrištala od boli. Od ekstaze, od šoka. A onda je sve stalo. Samo se još čuo zvuk kao da se gasi avionski motor. Kablovi su se sami odspojili, naprava se otvorila popola i pala na pod pored mene. Ja sam refleksno iz guze istisnula dio koji je bio u njoj. I onda je iz nje poteklo. Kao potok. Oslobođeni kurac se dignuo i počeo špricati nesigurne tanke mlazove sperme. Moje male sise su slijedile. Procurile su u malim potocima. Ja sam bespomoćno ležala na podu, puštajući da sve prođe. Nakone nekoliko sekundi Darko je Alexxu dodao ručnik i ovaj se sagnuo i pokrio me. Pridigao me u naručje i tiho rekao: - Gotovo. Slobodna si.
    Od te siline udara, moji nanoboti su se aktivirali i ja sam bila prekrivena svojom kosom, a nokti na rukama i nogama bili su oko 20cm dugi. Darko je gledao u čudu i dalje crveneći, ali sada se nekako trijumfalno smješkao i cupkao s jedne noge na d**gu. - Hvala ti Darko.. - procijedila sam iscrpljeno i moja kosa i nokti su se vratili u normalu.
    - Hvala tebi, Una... Ovo je bilo ču... čudesno.
    Samo sam se nasmijala i pogledala Alexxa. Bio je zadovoljan.
    - Mogu se malo oprati Darko? - upitala sam.
    - Naravno, samo daj...
    Ušla sam u veliku zelenkastu kupaonicu i skinula sam sebe odjeću. Na brzinu sam se otuširala i obrisala ručnikom u koji sam bila umotana. Potom sam izašla, a Alexx i Darko su upravo nazdravljali malim čašicama.
    - Mogu i ja? - upitah.
    Darko je donio još jednu čašicu i natočio mi blijedo žutu tekućinu iz prozirne boce. Popila sam naiskap i odmah mi se zavrtjelo. - Wow... Wtf? Daj još... - rekla sam mu.
    Darko se nasmijao i upitao: - Sviđa ti se? Moj recept. Malo nekih trava, malo sintetike i voila.
    - Jebeno je dobra - odvratila sam pružajući mu čašicu da mi ponovo natoči. Sljedeći sat je prošao u ugodnom razgovoru. Na lijep način sam odbila Darkovu molbu da malo 'istraži' moje nanobote, ali nisam reklda da se to neće dogoditi u nekoj budućnosti jer sam mu iznimno zahvalna na ovome što je učinio.
    - Sve za Alexxa - rekao je i potapšao ga po ramenu. Tada sam ga je zagrlila s leđa i rekla:
    - Da, zar ne? Zaista je jedinstven... - Sada je Alexx malo zadrhtao i pocrvenio,a potom naglo ustao i rekao:
    - Hvala Darko, odužit ćemo ti se nekako.
    - Ovaj vaš laptop... mogu li..? - Upitao je.
    - Ma uzmi ga, gadi mi se, ali... molim te, prebaci mi podatke s njega na FTP ok?
    Klimnuo je i ja sam mu otipkala IP adresu servera na koji će prebaciti sadržaj BayerTechova računala.
    Alexx i ja smo sjeli u njegov auto i on me pogledao značajno. Plakala sam.
    - Hej... što je? - upita me.
    - Ma ne znam Babe... sve se nekako brzo odigrava. Ne znam što mi je činiti dalje. Sretna sam što sam te opet srela, što si pomogao da skinemo ovo s mene, ali izjeda me bijes i želja za osvetom. A već sam ubila dvoje ljudi. Ne želi ići u neki osvetnički pohod, pogotovo ne protiv neke korporacije, ali znam da se neću smiriti ako ne pokušam saznati što će se dalje događati.
    - Razumijem te Una, ali ajde se prvo malo smiri, OK? Pomoći ću ti ako budem mogao, znaš to. Vodim te kući.
    Tada mije sinulo da su mi vjerojatno vrata od stana još uvijek razbijena i da mi je kuća pokradena.
    - Oh fuck... - promrmljala sam. - Da, molim te... vodi me doma. Naručit ćemo sushi ili maki i popiti čaj ili nešto. Ako ga još imam.
    Alexx je klimnuo glavom i stisnuo gas a Infiniti je pojurio niz brdoviti kvart pun zelenila. Ubrzo smo ponovo bili u gradskom sivilu i uobičajenoj gradskoj gužvi u prometu.
    Pomislila sam da bi bilo super da svi nesposobnjakovići upale auto drive i oslobode cestu svojih glupih manevara, ali svi su bili uvjereni da su odlični vozači i da im nikakakv auto drive sustav nije ravan. Samo su se žene šminkale gledajući se u ogledalo na sjenilu za sunce i puštale da ih auto sam vozi. Alexx nije mario za gužvu. Gdjegod bi vidio prolaz, zajurio se ravno kroz njega i tako obilazio aute kako mu se svidjelo. Zaista je dobro vozio, a ja sam uživala gledajući ga. Odjednom sam posegnula za njegovim kurcem. Stavila sam mu ruku na međunožje, a njegovi su članci na prstima pobijelili kad je u nekom polugrču stisnuo volan. Ali nije promijenio izraz lica. Samo je blago udahnuo i nastavio voziti istim intenzitetom. Digao mu se, a ja sam ga mazila kroz hlače. I onda sa ga oslobodila. Drkala sam mu ga dok nije postao skroz tvrd i dok se kapljica nije pojavila na vrhu. Vješto sam je obrisala s dva prsta i oblizala ih, a potom mu spremila kurac natrag u hlače.
    - Koji k...? - protestirao je.
    - Ne brini mali moj, nastavit ću kad dođemo doma. Ne želim ti zasvinjiti auto svojim izlučevinama. - rekla sam mu, a on se nasmiješio jače 'legao' na gas.
    Ušli smo u moju sivu zgradu i tiho dokoračali do lifta. Bio je smiraj dana i zapravo je sve bilo nekako sablasno tiho. Ja sam cijelo vrijeme razmišljala na što ću naletiti kad stignemo pred stan. U liftu je napaljeni Alexx krenuo prema meni. Ispružia sam prst prema njemu i produžila nokat do njegovog vrata. Nekih 20-ak cm.
    - Strpi se - rekla sam tiho i drhtavo.
    Podigao je ruke kao u znak predaje i nasmiješio se. Ja sam skratila nokat i zapiljila se u svjetla na stropu lifta, čekajući da se uspne do 18-og kata. Za jedan moderan lift bio je prilično spor. Ili su moje misli bile toliko brze, da je sve ostalo bilo sporo.
    Kad smo stigli izjurila sam iz lifta i stala pred vrata stana. Bila su tamo. Naslonila sam dlan na display i vrata su se otključala. Ušla sam i rekla: Svjetla: 1,2,4. Upalila su se svjetla u hodniku, predsoblju i dnevnoj sobi. Pojačaj. Sada se snažno osvijetlilo i ja sam se ogledavala provjeravajući je li sve na svom mjestu. Bilo je. Da. STvarno, sve je stajalo na svom mjestu. Čak je i veliki dildo bio još čvrsto prilijepljen na betonski zid. Ali prozor. Veliki i široki prozor imao je rupu, kroz koju je uletila ona stvar s iglicama. Rupa je sada bila šira a komadi stakla rasuti po podu.
    - OK, pomislila sam. Barem su popravili ulazna vrata. Valjda su pomislili da bi razbijena ulazna vrata stana pobudila neka pitanja stanara.
    Kroz rupu na prozoru je puhao prohladan vjetar. Ipak smo bili prilično visoko. Alexx je stajao iza mene i ocjenjivao situaciju. Spazio je dildo na zidu i samo pod**gljivo zakolutao očima, ali i oblizao pune usne. Perverznjak, sigurno ga je zamislio u ustima. - Vraćam se odmah. - rekao je i potom odjurio iz stana.
    Vratio se za nekoliko minuta s onim sprejem s kojim je popravio staklo na Infinitiju. Sada je to učinio s ovim u mojoj sobi. Zahvalila sam mu i popalila monitore na zidovima. Pokretom sam pokrenula neki elektro sa svog Bang & Oluffsen audio sustava. - Stišaj na 22. - rekla sam i muzika se stišala. Alexx je zadovoljno zaklimao glavom, odobravajući moj izbor glazbe. Naslonila sam ruku na display i pokrenula pretraživač restorana:
    - Japanski. Sushi bar. Minimoto, OK, hvala.
    Na monitoru se uskoro pojavilo nasmiješeno lice generičkog foto robota simpatične japanke. Na japanskom sam naručila hranu. Dosta makija i sushija s tunom i patkom, te vege varijantu za Alexxa. Bocu sake-a.
    Utipkala sam pin i platila. Lice s monitora je reklo da će narudžba stići za pola sata.
    Uzdahnula sam i ostala kratko naslonjena na zaamnjena stakla monitora a kojima su se igrali neki podaci s vremenskom prognozom, vijestima.
    A kad sam se okrenula, ugledala sam Alexxa kako ispitivački premeće po rukama moj ljubičasti dildo još uvijek na zidu. Nastavila sam ga gledati. Na moje čuđenje, totalno se zanio i jednom rukom počeo sk**ati hlače.
    Bila sam malo zapanjena. Ili me ne doživljava ili ga jednostavno nije briga. Okrenuo se i nasadio na dildo. Ušao mu je lako, kao da je već bio dobro podmazan. Duboko je uzdahnuo i otvorio usta iz kojih mu je ispao dug jezik. Visio je tako i lagano se migoljio skoro do njegovih prsa, koja su se nadimala sa svakim dubokim uzdahom.
    Meni se digao, bradavice su mi postale tvrde kao školjkice. Skinula sam se. Skratila kosu i produžila malo nokte na rukama i nogama. Bili su ušiljeni i crni. Lak je bio pomalo iskrzan. Svašta je prošao. Alexx mi je konačno uputi značajan pogled, ne prestajući s nabijanjem na dildo. Došetala sam do njega i prvo mu usisala taj dugi jezik, koji mi je zaigrao u grlu i ustima kao zmijica. Onda sam se spustila na koljena i uzela Alexxov tvrdi kurac u usta. Pušila sam mu divljački i nabijala ga u grlo. Stenjala sam, curila na sve strane. Alexx je isprek**ano uzdisao i napokon svršio. Obilno. Ravno u mija usta. U grlo. Sve sam progutala, osim nekoliko mlazova koji su nadirali toliko brzo da su se jednostavno prelili iz mojih usta.
    Alexx se tresao od užitka. Ustala sam, on se skinuo s dilda i sada se on spustio na koljena. Prvo je svojim dugim šiljatim jezikom istražio rupicu na mom kurcu, a onda ga čvrsto obavio oko jaja i korijena. Toliko čvrsto da mi je poplavio. Bio je tvrd kao kamen. Samo ga je usmjerio u svoja usta. Ja sam vrištala od užitka. Ovo je bilo nešto daleko najbolje što sam iskusila zadnjih godina. Ali nije stalo na tome. Alex je prstima kružio oko mog anusa, opuštajući ga svakim potezom. Moja se rupica otvarala, ali Alexx nije čekao. Stisnuo je šaku i samo je gurnuo unutra. Prestala sam disati, podigla sam glavu i iskolačila oči. Tresla sam se sitnim trzajima, a iz sisa mi je špricalo. on je svoju šaku držao u meni skoro do lakta i lagani je okretao, a u ustima mije bio moj kurac koji je svršavao. On je sve puštao da curi sa strane i da se pomiješa sa svim našim tekućinama, koje su ispod nas sada napravile već poširok bazenčić sline, sluzi, sperme. Pala sam na koljena ispred njega cureći još uvijek iz svih otvora.
    Njegov je kurac pulsirao, a jezik mu se lagano uvlačio u usta. Klečali smo tako u toj vodi još nekoliko trenutaka dok nas nije prekinuo dolazni signal s ulaznih vrata. - Minimoto delivery.
    Na brzinu sam dohvatila neku majicu i obukla je. Naravno, odmah su se na njoj pojavile mokre mrlje, ali što... netko neupućen pomislit će da sam vježbala. Srećom bila je duga, pa je prekrila sve zanimljivo. Ipak, kurac se nije do kraja spustio pa se dobro nazirao ispod te majice, ali nije me bilo briga. Alexx je i dalje sjedio u onoj lokvi.
    Preuzela sam narudžbu i zahvalila se zbunjenom dostavljaču. Klinac je bio sladak.
    Stavila sam hranu u kuhinju i vratila se do Alexxa. Pružila sam mu ruku i on je ustao. Poljubila sam ga u usta. Sočno, toplo i dugo, a zatim ga povela prema kupaonici. Skinula sam ostatke odjeće s njega i odmah ih ubacila u perilicu. On je ušao uveliku kadu i pustio vodu. Ja sam sjela na wc i gledala ga kako se tušira okrenut prema zidu. A onda se okrenuo prema meni. Bio je opet full dignut. Mokar i lijep.
    Ustala sam sa školjke, a njen senzor je to primjetio i pustio vodu. Uskočila sam u kadu i odmah uhvatila Alexxov kurac u ruku. Pogledao me u oči i rekao: Mogla si i meni dati malo toga...
    - Haha.. - nasmijala sam se - Dat ću ti kasnije, kad se nalijemo sakea.
    Stajali smo tako pod mlazom tople vode i drkali jedno d**gome. Ja sam zavukla prste u njegov anus, a on je svojim jezikom palucao po mojim bradavicama i puštao da mu špricaju u usta. Uzdisala sam plitko i brzo. Drhtala sam i osjećala kako ću svaki čas svršiti, a onda je Alexx tako čvrsto stisnuo moj kurac i tako prekinuo apslutno sve procese koji su se događali u mom tijelu. Prestala sam disati, ukočila sam se i ostala otvorenih usta. Tijelo mi se išaralo žilama, kaplje vode na mom tijelu više se nisu razlikovala od znoja. Držao me tako nemoćnu, na samom rubu, dok nisam počela padati. Kao da se stvarno stisnuo pauzu na mom tijelu.
    Ni sam ne znam zašto, ali nisam se mogla ni htjela micati. Samo sam se lagano tresla u iščekivanju što će se dogoditi kada me pusti. A on me gledao s vragolastim osmjehom i sjajnim očima i lagano popuštao, pa opet pojačavao stisak.
    Onda se okrenuo i približio moj kurac svojoj guzi. Vješto se nasadio na njega i tek tada ga pustio.
    Tog časa, ja sam vrisnula, kurac mi je bio tvrđi nego ikad i pulsirao je u njegovoj guzi, a on je stajao guze isturene prema meni, naslonjen rukama na pločice.
    Počela sam svršavati. Nisam špricala, samo sam osjetila kako se slijeva iz mog kurca. Toliku količinu nisam svršila odavno. Bilo mi je žao što nisam mogla vidjeti, ali uživala sam u pogledu na Alexxova leđa koja su se napinjala preda mnom. Uvijala kao da je mačka. Njegov me anus stiskao oko korijena kurca, kao maločas njegov jezik i čvrsti stisak ruke i samo još više cijedio moje sokove. Iz sisa mije isto curilo. Tanki potočići su silazili po mom trbuhu i tek se na koljenima pretvarali u kapljice koje su padale po dnu kade.
    Ni sama ne znam koliko dugo smo stajali tako. U jednom trenu sam ga počela ljubiti po vratu i leđima, a on se lagano udaljavao, puštajući moju kitu da omekšala, napokon ispadne iz njegove guze.
    Okrenu se ponovo prema meni i stavio svoju ruku na svoj trbuh.
    - Alexx... wtf??? - izbezumila sam se gledajući taj nabrekli trbuščić. Izgledao je kao da sam ga napumpala. - Daaaaj... nije moguće da sam toliko svršila.
    Smijao se i pozirao kao da je trudan. A onda se popeo na rub kade i rukama se ponovo naslonio na zid. Opet je isturio guzu prema meni i pustio snažan mlaz iz svoje guze po mom tijelu. Otvarala sam usta želeći uhvatiti nešto od toga, ali Alexx je micao guzom tako da me gotovo cijelu prekrio mojom spermom, pomiješanom s njegovim izlučevinama. Tako je divno mirisalo.
    Smijao se uživajući. I ja sam se smijala. Od sreće i zadovoljstva malo sam i zaplakala. Osjećala sam se tako ranjivom pred njim, ali opet, kao da mi je ulio neku novu snagu. Novi optimizam.
    Nasapunali smo jedno d**go i istuširali se do kraja. Obrisali smo se i oboje samo u gaćicama odšetali do kuhinje i halapljivo počeli otvarati pakete sa sushijem. Prošlo je barem nekoliko minuta bez razgovora, samo sa zvukovima žvakanja i grebanja štapića za jelo po kartonu. U pozadini je tiho svirao Toshinori Kondo.
    - Gdje ti je auto? - prekinuo je tišinu.
    - Koliko se sjećam, dolje, u garaži. Zašto?
    - Petljali su ti po stanu, ne bi se čudio da su i po autu. Trebalo bi provjeriti... - rekao je zamišljeno, kao da će svaki čas ustati i otići do auta. Njegove pune usne micale su se zavodljivo dok je jeo, a vrhom štapića se bockao po bradi.
    - Nemoj sada, molim te. Jebe mi se za auto. Stvarno... Imam dovoljno love sada. Ako mu bude nešto, kupit ću d**gi.
    - Znam.. ma nije to, nego... možda su ostavili tragove neke.
    - Daj, Alexx. Uopće sada nemam snage ni volje istraživati nešto. Htjela bih samo biti tu s tobom.
    Pogledao me, nasmiješio se i onda nam natočio sake. Nazdravili smo bez riječi. Pa onda još jednom.
    Malo pomalo, boca se ispraznila, a ja sam bila u nekom ugodnom polusnu naslonjena na visoki šank u kuhinji. Alexx je sjedio pred mene i pričao o nekim stvarima, ljudima, doživljajima iz perioda kad nismo bili u kontaktu. Uživala sam u ovome svemu. Bila sam opuštena i bilo me iskreno briga za BayerTech, Vossa, Dr. Dore... onda dva mrtva doktora.
    Možda mi je samo trebalo da se maknem od toga. Ili mi je trebalo da imam nekoga pored sebe. A tko bolji od Alexxa. Shvatila sam da zaista volim tog tipa. Ne zato što je bio divljak poput mene ili mutant poput mene. Imali smo puno zajedničkih interesa i dodirnih točaka, ali nije ni to bio razlog. Voljela sam ga zbog... I tu negdje sam vjerojatno utonula u san. Jer na kratko sam se probudila u krevetu. Na stropu su se igrala svjetla s monitora, a Alexx je stajao pored velikog prozora i zurio negdje u vrhove zgrada, svjetla reflektora i aviona, tamnoplave olovne oblake koji su kao prekrivač legli na grad i zaklonili ga od pogleda zvijezda.

    Probudila sam se ujutro. Bilo je oko 9. Alexxa nije bilo. Pridigla sam se na laktove i uočila da su plahte poderane, a moji nokti dugi i ušiljeni. Iskočila sam iz kreveta i dojurila u kuhinju gdje je Alexx kuhao kavu i čaj.
    - Alexx?? - vrisnula sam prekrivajući lice rukama. - Jesi li dobro? Nisam te ozlijedila???
    Nasmijao se i rekao: Ne Una... nisi, ali sam se maknuo iz kreveta. Sanjala si nešto, nokti su ti izletili i poderala si plahte, ali to je to. Nisi zakačila ni sebe, ni mene.
    Jako si slatka s tim kandžama, znaš? Ali sada ih skrati molim te, ne želim da me sada izgrebeš, OK?
    Nasmijala sam se s olakšanjem i skratila 'kandže'. Na gotovo mušku duljinu.
    - Ipak imaš problema s kontrolom.. toga? - rekao je pokazivajući prema mojim rukama i stopalima.
    - Očito. Nemam dok sam svjesna svega. Tada imam punu kontrolu, ali u snu... ne znam. Ovo se prvi puta desilo. nemam ih baš dugo, tako da će vjerojatno proći još neko vrijeme prije nego što ovladam time.
    - OK, Cool, nego... Posudit ćeš mi neku odjeću ha? Trebali bi provjeriti opet onaj kompleks gdje su te držali.
    - Daj, ono... rekla sam ti da me ne zanima sada. Ajmo se seksati radije...
    - Una..! - prekinuo me. - Želiš da ti to visi nad glavom sada? Ili meni? Jer sada sam i ja umiješan, a meni se ne da pogledavati preko ramena i paziti da me netko ne kokne.
    - Oprosti Alexx... Imaš pravo. Umiješala sam te bez razloga i žao mi je zbog toga, ali neću srati. Nije mi žao što si sa mnom u tome. Znam da je to sebično, ali dobro mi je ovako s tobom. Da te nema, bojala bih se...
    - Ajme, Una, ne seri, stvarno... Ubila si dvojicu tipova kao neki nindža. Oduvijek se znaš braniti. Ja bih se trebao osjećati sigurno s tobom. I jesam ustvari, zato i želim brzo saznati s čime imamo posla.
    Alexx je bio dobar motivator. Ponovo sam se osjećala hrabro. Ulio je nekako u mene taj svoj optimizam.
    - OK, znaš gdje su ormari. Nađi si odjeću. I ja ću se... - prekinuo me dolazni poziv i na velikom ogledalu u sobi je titrao screen s brojem, bez slike i imenom... Danielle Dore. Srce mi je stalo na kratko.
    Nisam znala kako bih odreagirala. Da se ljutim, pravim se hladna i hrabra? Alexx je već otišao tražiti odjeću pa me nije vidio tako zbunjenu. I bolje. Nisa bila sigurna ni sama trebam li vjerovati doktorici ili ne? Sad ću to pokušati doznati.
    Naslonila sam dlan na ogledalo i javila se na poziv: - Dr. Dore..?
    - Una... drago mi je da si se javila. Trebamo se naći. Bi li to bio problem?
    - Ne znam... recite vi meni. Ispod vašeg imena je još uvijek adresa i broj BayerTecha, a vjerujem da znate što se dogodilo i da mi nije baš do reprize te situacije.
    - Što? Što se dogodilo? - rekla je začuđeno?
    - Poštedite me lažne zabrinutosti Danielle, zaista nemam razloga vjerovati da ne znate. I Upalite kameru, želim vas vidjeti.
    Poslušala me. Pored imena je zatitrao okvir i pojavila se doktorica Dore. Odjevena u tamnocrvenu košulju, poludubokog dekoltea. Raspuštene kose i sigurnog pogleda kroz stakla naočala s bijelim okvirima.
    Uzela sam trenutak da se priberem prije nego što i ja upalim kameru, jer bila je opet opako lijepa i nisam mogla ne pomisliti na naš nedavni susret. Upalila sam i ja kameru i složila hladnu ali ljutu facu.
    - Htjela sam vam vidjeti oči dok govorite ovakve gluposti. - rekla sam.
    - Una, ne znam što se dogodilo. Mogla bi me prosvijetliti? I ne govori mi 'Vi', imala si moje stopalo u ustima.
    Pokušala sam ostati smirena i ne nasmijati se na ovo. Nije bilo teško, jer sam ustvari zaista bila ljuta i sada već nestrpljiva da joj ne saspem salvu uvreda u lice.
    - Divim se tvojoj ustrajnosti Danielle. Dakle, ne znaš da je Voss poslao neke idiote da me otmu i zatočio me u nekom hangaru, doveo dvojicu doktora i htio silom uzeti moje udove? Nakalemio mi neku jebenu spravu na kitu?
    Sada je Danielle bila zbunjena. Njeno lice je odavalo iznenađenje, ali trudila se zadržati profesionalnu smirenost.
    - Ne, Una... ne znam ništa o tome. Žao mi je zaista. Čekaj... doktore? Iz BayerTecha? Koje? Jesi li im čula imena, zapamtila lica?
    - Nisam. Ubila sam ih. - odvratila sam hladno.
    - Molim??
    - Da doktorice, ubila sam ih svojim novim oružjem. Tvojim supernoktima.
    - Una... bojim se da si si potpisala smrtnu presudu... ako me ne poslušaš.
    - Danielle.. Fuck off! Tko me želi, neka dođe po mene. Imam dvadeset prstiju koji se pretvaraju u dvadeset bodeža.
    - Una! - Viknula je uznemirena Danielle - Oprosti, nisam htjela vikati. Molim te, vjeruj mi. Nemam ništa s time. Nađi se sa mnom. Ako si toliko sigurna u sebe, nemaš se čega bojati.
    Ja sam jebeni sucker!!!! To mi je odzvanjalo u glavi. Još jednom padam na šarm i ljepotu. Zašto zapravo želim opet u klinč s tom ženom? Ne vjerujem joj. Vjerujem joj... Ne znam više ni sama. Moj prokleti sex drive će me u smrt otjerati. Jer, on je očito jedini razlog zašto uopće i razmišljam da se vidim s njom.
    - Dobro Danielle... Zaista ti želim vjerovati, ali mislim da si to jebeno ugrozila.
    - Una... Jasno mi je. Budi u garaži Yellow Square Mall-a za sat vremena, OK? Razina -6. Pronađi sivi Nismo GTR, registracija BTM - 04 - DOR.
    Nisam ništa odgovorila. I dalje zadržavajući ljutiti pogled, ugasila sam kameru i prekinula vezu. Tresla sam se. Što od bijesa, što od straha. Zvuk tuša i podsjetnik da je Alexx tamo, vratili su mi određenu mirnoću. I hrabrost.
    - Alexx... zvala je Dr. Dore. Želi se naći.
    - I? - pitao je hladno, ali zabrinuto?
    - Naći ćemo se. Znam da ne odobravaš, ali vjeruj mi, znam se brinuti za sebe. Nije da joj vjerujem, ali ne mogu do kraja zanemariti niti činjenicu da mi se svidjela kao osoba. Samo moram provjeriti, jesam li dobro procijenila.
    - U redu. Želiš da idem s tobom?
    - Paa, svakako te želim u blizini. Je li to problem?
    - Ne. Imaš li neko oružje? Želiš ga?
    - Alexx... znaš me. Znaš da imam nekoliko noževa. A osim toga imam i ove na rukama i nogama. - rekla sam vragolasto i na srednjem prstu produžila nokat na 10-ak cm.
    Nasmijao se i on i rekao: - OK, idem se odjenuti. Što imaš za mene?
    - Imam što imam. Sorry, nemam previše muške odjeće, ali to ti ne smeta zar ne?
    Naravno da Alexxa nije smetalo to što mora odjenuti žensku odjeću. I sam to nekada radi. Slične smo građe, on je doduše malo mršaviji, ali naći će nešto.
    Nije me razočarao: obukao je tamnozelene, kratke, cargo hlače i crne mrežaste ča****. Bijelu košulju kratkih rukava i ko vrata je stavio crni kožni choker s tankim lančićem. Na noge je navukao gležnjače s poluvisokom wedge petom. Izgledao je sjajno.
    - Hmm... - rekla sam zamišljeno - moramo nešto dodati.
    Brzo i vješto sam mu tušem iscrtala linije iznad očiju i zatamnila ih sivim sjenilom. Ten mu je bio besprijekoran, pa puder nisam stavila. Pružila sam mu ljubičasti ruž i rekla mu da sam završi, a potom sam sebe identično našminkala.
    Ja sam odjenula crnu, strukiranu košulju dugih rukava, ali zavrnutih do lakta. Imala je puno džepova i zatvarača.
    Pamučnu laganu minicu s nekim PVC detaljima i mrežaste ča****, ali sa velikim rupama. Na noge sam navukla lagane crne balerinke s velikom crnom, sjajnom mašnom na vrhu.
    Kosu sam namjestila na svoj klasični undercut, ali s dugim repom (hvala nanoboti), pa stala pod bubanj da joj dodam lagani plavkasti sjaj. Aparat za nokte mi je dao bijeli premaz. Alexx je izabrao tamnoplavi. Kao njegov Infiniti.
    Spustili smo se liftom s vanjske strane zgrade do garaže. Šutke smo uživali u pogledu na sivi grad kroz debelo staklo lifta na kojem su se izmjenjivale vijesti i reklame. Onda je lift utonuo pod desetak metara debele temelje zgrade, da bi mu unutrašnjost osvijetlila žuta svjetla podzemne garaže.
    Moja Mazda bila je parkirana točno na mjestu gdje sam je ostavila. Alexxov auto je bio vani.
    - Kad pomaknem auto, ti parkiraj svoj ovdje, a? Nije baš sigurno vani. Ne želiš ta ti opet netko staklo razbije..?
    - Da... - reče smijući se. - Kad bi svi vandali razbijali stakla kao ti, a potom se iskupljivali, ne bi bilo loše.
    Okrenuo se i krenuo prema liftu, a onda se naglo ogledao i viknuo: UNA...
    Baš sekundu prije nego sam rukom uhvatila kvaku automobilskih vrata. Plavkaste munjice su mi već poškakljale vrškove prstiju i ja sam u panici povukla ruku gledajući Alexxa.
    On je dotrčao do mene i sa svog sata skinuo metalni disk kojeg je vještim pokretom priljepio na vrata moje Mazde.
    Potom je izvukao mobitel iz džepa, brzo utipkao neke kodove i počeo izgovarati naredbe:
    - Daj mi konstrukcijski presjek Mazde 6X-O iz '64.
    Na prozoru mog auta brzo se prikazala rotirajuća animacija. Uz današnje mobilne telefone, bilo koja staklena površina mogla je postati display s integriranim komandama. Bilo je dovoljno imati uključenu opciju NFC (Near field Communication).
    - Prikaži mi sve dijelove koji nisu serijski za navedeni model.
    Računalo je ljubičastom bojom označilo naplatke kotača, prozore i jednu malu kutiju pričvršćenu ispod stražnjeg branika. - Što je to? - upitala sam.
    - Računalo... pošalji električni impuls u sve neserijske dijelove auta.
    Začuo se slabašan, pucketav zvuk koji je postajao sve glasniji, a auto su obavile električne iskre i jednostavno se počeo topiti. Udaljili smo se nekoliko koraka kad su prozori popucali, upalio se alarm, koji je potom odmah utihnuo. Gume su se rastopile ostavljajući crnu, gustu lokvu na podu garaže.
    Uglavnom, Mazda se pretvarala u bezličnu masu stopljenog metala, plastike i gume pred našim očima.
    - Jebem ti... - promrmljala sam. - Ostala sam bez auta. Kako si znao za ovo?
    - Nisam - odvrati Alexx gledajući u ostatke mog auta.- pretpostavio sam da bi takvo što bilo moguće ako su ti već provalili u stan. OK, sad barem znaš da te imaju na piku, ha? Mislim, vjerujem da im još trebaš, ali udove ti mogu uzeti i mrtvoj, zar ne?
    - Nemam pojma. Iskreno... i ne zanima me. Ne namjeravam umrijeti. Alexx... Hvala ti što si mi opet spasio život.
    - My pleasure... - odvrati on samozadovoljno. - Hajde, vozim te u Yellow Square.
    - Hvala ti. Ali čekat ćeš me vani, ha? Bit ćemo povezani. Ostavit ću liniju upaljenu da možeš uletiti ako bude trebalo, može?
    - Naravno da može. d**gačije ne bih ni htio.
    Vozili smo se u Infinitiju prema shopping centru Yellow Square. Cijelim putem sam potiho ponavljala psovke zbog gubitka auta i na bosom stopalu podignutom na sic produžavala i skraćivala nokte.
    Alexxov pogled je stalno bježao prema mojoj nozi. Smješkao se i povremeno oblizao pune usne. Gad se opet napalio, ali ne sada. Ne sada. Previše sam nervozna. A i on je, iako je to dobro skrivao.
    Stali smo točno ispred samog ulaza i ja sam izašla iz auta i uputila se unutra.
    - Čuješ me? - upitala sam.
    - Čujem, no worries. - rekao je Alexx, zadriftao stražnjim kotačima po asfaltu i brzo se udaljio.
    Yellow Square Mall bio je najmodernije zdanje prepuno dućana, servisa, salona, restorana, klubova... Imao je dvadesetak katova iznad i barem 10 ispod zemlje. Moja destinacija bila je razina -6. Išla sam stepenicama, kako bih što više smirila srce i pokušala se opustiti prije susreta s doktoricom Dore.
    Teška, metalna vrata garaže su se otvorila i ja sam ušla u polumrak velikog parkinga garaže. Gotovo sva mjesta bila su ispunjena. Pokušavala sam pogledom pronaći sivi Nismo, ali nisam baš uspjevala. Uputila sam se dugim prolazom i okretala glavu s lijeve na desnu stranu. Bilo je nekako, sablasno tiho za jednu javnu garažu. Tek tu i tamo zvuk udaljenog paljenja motora ili lagane škripe guma po glatkom podu.
    Odjednom sam začula zvuk zatvaranja vrata auta i iznad krovova na desetak metara od mene ugledala like Danielle Dore. Uspravila se pored auta i zabacila svoju poludugu crnu kosu. Da, prelijepa.
    - Shut it, horny bitch! - rekla sam samoj sebi i odlučnim, ali opreznim korakom se uputila prema njoj.
    Kada me ugledala, pristojno se nasmiješila, moglo bi se reći i službeno. Prekinula je samu sebe u namjeri da mi krene u susret. To mi je u neku ruku ulilo neku sigurnost. Spontanost tog pokreta se teško mogla odglumiti. Imala sam osjećaj da me želi zagrliti i izljubiti, ali da se spriječila u tome, jer misli da joj ne vjerujem. I nisam. Ili jesam, ili je iz mene sve to govorila moja konstantna napaljenost.
    - Una... rekla je tiho.
    - Danielle Dore. - odvratila sam, prelazeći pogledom od okvira njenih naočala, preko crnih uskih hlača i istih onih balerinki, do kotača njenog auta i oznake 'Nismo'. To je još uvijek bio najbolji tuner za Nissanova vozila. Pretvarali su ih u prava čudovišta na cesti, a ovaj je čak i serijski bio zvijer. Nekoliko puta jači od moje Mazde.
    - Dobar auto doktorice. - rekla sam, pokušavajući razbiti napetost koja je podsjećala na med. Snažna, gusta, koja ulazi u usta i ispunjuje ih, polako se cijedi kroz grlo i slatkoćom izgara u trbuhu.
    - Una... - počela je opet. - Ne znam što se sve dogodilo od našeg susreta, ali vjeruj mi da nemam ništa s time. Jedina moja povezanost je ta što radim za kompaniju koja te zapravo napala. Vossa nisam vidjela od našeg sastanka.
    U međuvremenu sam saznala koga si ubila. Dvojicu vrlo sposobnih doktora i stručnjaka, koji su čak i na meni radili.
    - Na tebi? - pomislila sam u sebi, a onda je prekinula:
    - Da? Profesionalci? Ipak im je bilo teško odoljeti moljakanju zavezane curke s kitom, koja traži da joj ispune želju i zabiju joj ga u usta?
    - Muškarci... znam po što su došli. I da ih nisi spriječila, vjerojatno bi uspjeli, no ubiti ih je bio nesmotren potez. Kao da ne znaš kakve su današnje korporacije? Misliš da će odustati samo tako? Voss neće. Vjerojatno se pritajio, ali napast će ponovo, sigurna sam. Nije baš bio potpuno iskren s tobom. Dakle, Jurgen Voss je član uprave BayerTecha i jedan od vodeći znanstvenika. Tebi se predstavio kao zastupnik prodavač i pregovarač, jer dobar je i u tome. Ali on je pokrenuo cijeli projekt kako bi se domogao tvog genoma.
    - Moderni Hitler, a?
    - Pa, usporedba i nije sasvim netočna, ako se uzme u obzir njegovo porijeklo, ali daleko je od toga. Moglo bi se reći da je sadist, ali sve što čini je u ime znanosti. Potpuno je opsjednut idejom o vječnom životu i moraš priznati da je prilično blizu.
    - Zbog mene? Za 80 mil. EuroCredita?
    - Una, znam da su ti udovi važniji od novca, ali znaš da bi udesetorostručio iznos da si pristala.
    - Ma ne seri Danielle... - naljutila sam se. - Da je to imao u planu, odmah bi ponudio. Nije mu se dalo čekati i odlučio je uzeti silom. Poslije bi me naravno ubio. Znaš li da dvojice doktora nema na mjestu gdje su skončali? Nema ni tog hangara. Ustvari ima, ali u njemu je neka vrlo zaposlena kompanija. Apsolutno ne postoji trag da se išta dogodilo tamo. Vaši čistači su to brzo riješili.
    - Ne bi te ubio. Potrebna si mu.
    - Nek se jebe. Jedini način na koji će dobiti moju ruku je ravno u facu, a nogu, zajedno s najšiljatijom čizmom u dupe.
    Danielle se kratko nasmijala, a u očima joj je zasjao neki ponos.
    - Znam. - rekla je. - Zna i on. I vjeruj mi, od danas ćeš se ogledavati preko ramena ako namjeravaš ostati ovdje.
    - Uništili su mi auto. Nekim strujnim udarom koji bi ubio i mene da me nije spasio prijatelj.
    - Koji prijatelj? - upitala je podigavši ubitno desnu obrvu. - Zaboravi... Nemoj mi reći. Što manje znam, to bolje. Nadam se da nije previše upleten, jer Voss neće biti milostiv ako mu se nađe na putu. Možeš biti sigurna u svom stanu. Neće te tamo tražiti, a ako i pokušaju, nastat će frka, jer sada oko tvoje zgrade patrolira 24 policijska drona.
    Recimo da su mi bili dužni nekoliko usluga u policiji, pa su malo upregnuli resurse u nešto korisno, umjesto da love sitne kriminalce po cesti.
    Nisam znala što bih rekla na to. Još joj nisam do kraja vjerovala, ali ovo nije mala stvar. Razmišljala sam u sebi ogledavajući obrise svojih nogu u besprijekorno sivom laku njenog auta.
    - Una - opet je počela i ovaj put napravila korak bliže meni. Samo sam podigla glavu i zagledala se u njene oči. - Kao što sam rekla, morat ćeš se ogledavati. Biti oprezna. Ali imaš mene. Ja ću ti pomoći kako god budem mogla. Ne opravdavam postupke svojih šefova, ali i ne odgovaram za svoje. Nisam baš nisko u toj firmi.
    Uzela me za ruku i stavila u nju hladni glatki predmet. Ključ svog Nisma. Upitno sam je pogledala.
    - Ovo je dokaz da sam tu za tebe. Ne brini, dobit ću novi auto. Ti sutra odi u prometnu policiju i riješi prijenos s njima. Nek ti daju nove tablice. Ja ću u međuvremenu sve pripremiti. Ovaj auto ima opcionalni GPS, dakle možeš ga isključiti. Nek bude isključen neko vrijeme.
    Premetala sam kromirani jajoliki uređaj u svojoj ruci, a moji nokti su počeli rasti. Vjerojatno od uzbuđenja.
    - Sviđaju ti se, a? - primjetila je Danielle. - Super ti stoje i jako ih dobro kontroliraš.
    - Da... - nasmiješila sam se kao neka glupa srednjoškolka. - Super su mi. Hvala ti na tome. Na što si mislila kada si rekla da su ona dvojica radila i na tebi? I zašto nisi otišla od Vossa? Koliko shvaćam, bilo koja korporacija bi ti osigurala mjesto kod njih.
    - Duga priča. Dužna sam mu. - Sada sam ja podigla obrvu,a da smo u nekom stripu, iznad glave bi mi bio oblačić s upitnikom. - Dužna si Vossu?
    Pognula je glavu i zašutila na skoro minutu, a onda progovorila ne podižući pogled.
    - Imala sam nesreću prije nekoliko godina. Gadno sam stradala. Vagon magnetnog vlaka me skoro prepolovio. Voss me održavao na životu dok nisam osmislila sistem da si vratim mobilnost. Ali ne bih uspjela bez njega. On je dizajnirao moje proteze i sada ponovo hodam, trčim, normalno se hranim i imam urednu probavu. I jača sam nego prije.
    Gledala sam je napola otvorenih usta. Primjetila je da mi ništa nije jasno, ap se odmaknula korak od mene i podigla svoju srebrnkastu svilenu košulju otkrivajući kromirani, sitno pleteni korzet, koji je naglašavao njenu savršenu figuru.
    Buljila sam u to pokušavajući sramežljivo ispružiti ruku da ga dotaknem. Danielle me preduhitrila i pritisnula gumb za koji sam mislila da samo spaja dvije strane korzeta. A taj je pritisak učinio da se ta metalna paučina razmakne i otkrije prozirnu plastiku koja se uvijala kao da je ljudsko tkivo, a kroz koje se vidio cijeli sklop žica, kontakata, cijevi, pločica, čipova... A iza toga, mogla sam vidjeti auto kako prolazi u slabo osvjetljenoj garaži.
    - Jebote... - otelo mi se iz usta. Jebote, baš. Odmah sam procurila. Zar mene ovo pali?? - pomislila sam, boreći se da nađem neku riječ, koja bi malo olakšala situaciju. Ali mogla sam jedino... - Jebote.
    - To je moj korzet. - reče s nekim neskrivenim ponosom u glasu - Moždina je moja. Ostalo je umjetno i savršeno nadovezano na završetke mojih živaca i ostale organe. Jetra, želudac i bubrezi su umjetno uzgojeni, ali su presvučeni tankom metalnom legurom. Žile su od Goretexa. Ima puno plastike koja oponaša ljudsko tkivo i zato normalno funkcioniram. Jedem, piškim, serem, jebem se... Sve skupa se dobro podmazuje krvnom plazmom.
    - Oh wow... - procijedila sam napokon. - Prelijep je.
    - Haha.. i meni se sviđa.
    - I to je osmislio onaj seronja Voss?
    - Ja sam osmislila, Voss je sproveo u djelo.
    Opet sam se napalila. Ovo je bilo jako seksi. Ne znam iz kojeg razloga. Možda iz istog iz kojeg su me palili i robotski kurci i igračke koje sam imala. Ljudsko tijelo, unaprijeđeno do savršenstva? Tehnološka čarolija u službi života?
    Nisam skrivala svoje divljenje prema ženi koja to nosi i koja s time živi.
    - Otprilike takvi bi bili tvoji udovi da si postigla dogovor s Vossom. - rekla je Danielle.
    Pogledala sam svoju ruku i potom se opet zagledala u lice doktorice Dore.
    - Nisam sigurna da li je to bolje odo ovoga što imam.
    - Nisam ni ja. - Odgovorila je. - Ne nagovaram te, nemoj me krivo shvatiti. Drago mi je da si pristala vidjeti se sa mnom. Ponavljam ti, meni možeš vjerovati. Moraš. Pokušaj barem. Mislim da sam ti za sada jedina šansa da preživiš hajku koju će Voss sigurno organizirati. Bit ćemo u kontaktu, zar ne?
    Klimnula sam glavom i uzela Danielle za ruku. Počinjala sam joj ponovo vjerovati. Za sada nisam imala razloga ne vjerovati. Ako laže, svejedno je. Ali bez nje, mislim da stvarno ne bih imala šansu. A ovako..? Pa barem imam novi auto. I to kakav auto.
    Ona je podigla svoju ruku i poljubila moju. Prošli su me trnci od tog poljupca.
    - Idi sad. - rekla je - Javi se s vremena na vrijeme. Ponavljam, činit ću sve da se osjećaš što sigurnijom.
    - Zašto zapravo činiš to sve za mene? - upitala sam pomalo obrambeno. - Što ti imaš od svega? Osim što riskiraš posao, a vjerojatno i život.
    - Ne brini Una. Trebaju mene, kao i tebe. A ti mi se sviđaš, rekla sam ti to već. I želim te... pobliže istražiti. - ponovo je završila razgovor reprizom rečenice koja mi je i tada izmamila osmjeh na lice.
    Potom se samo okrenula na peti i uputila se ravnim hodom prema izlazu iz garaže. Još jednom je stala, okrenula se i doviknula: Ne zaboravi prilagoditi auto sebi. Isključi GPS.
    Potom je nestala iza teških metalnih vrata s velikim brojem 6.
    Ja sam još neko vrijeme stajala pored nabrijanog Nissana, a onda odaslala impuls koji je njegove prozore pretvorio u displaye na kojima sam krenula konfigurirati settinge.
    - Alexx, čuješ? - pozvala sam ga.
    - Čujem Una... i ne vjerujem. Ne vjerujem da si popušila cijelu priču.
    - Alexx, vjeruj mi. Molim te. Idi kod mene, može? Doći ću za nekoliko sati.
    - Dobro... zovi me ako što trebaš.
    - Znaš da hoću. Ljubim te.
    Nastavila sam sa prilagođavanjem auta sebi. Ključ u mom džepu sada je bio personaliziran na mene. Njegova blizina otključavala je vrata auta i imao je standardne kontrole protiv krađe ili nesreće (strujne udare, alarm, automatsko gašenje vatre...).
    Onda sam konačno sjela u Nisma. Sjedalo je prepoznalo moje obline i automatski se prilagodilo. Savršeno. Veliki display na vjetrobranskom staklu predložio je nekoliko koordinata koje su bile neke moje standardne rute kretanja. Jedna od njih je bila - doma.
    - Ne još. - pomislila sam, a onda upalila auto. Prilagodila sam glasovne komande i isključila GPS i autodrive.
    Lagano sam pritisnula papučicu gasa i Nismo je krenuo. Glatko kao da vozim po svili. Motor je brujao ujednačeno i prilično tiho za auto ovakve snage. Lagano sam se provela kroz garažu i parkirala na platformi koja me diže direktno na nultu razinu. U nekoliko sekundi sam bila gore i ispred mene se sad prostirala široka prometnica. Legla sam na gas i u nekoliko kratkih sekundi auto je već jurio 144 na sat. Wow, smijala sam se stežući volan. Nokti su mi rasli i skraćivali se. Imala sam trnce po tijelu, koža mi se naježila. Onda sam zavrištala od uzbuđenja, a moje tijelo je odreagiralo sukladno tome. Navlažila sam gaćice i grudnjak. Testirala sam mogućnosti automobila ne mareći za moguće policijske patrole koje su me mogle goniti. Sjajno. Voljela sam svoju Mazdu, ali ovo je nadmašilo moja nadanja i očekivanja. U jednom trenu spazila sam Japanparts auto salon. Spontano sam skrenula unutra i parkirala pored displaya s opcijama. Pronašla sam brzo lakiranje, odabrala model auta, platila i pustila da pokretna platforma odradi ostalo. Nakon nekoliko minuta Nissan se iz srebrnog metalika pretvorio u nešto tamniju sivu verziju. Bez metalik efekta. Karbonski dijelovi ostali su crni, a detalji na kočnicama i pragovima, kao i tekstualne oznake crveni.
    Čovječe, imam novi auto - ponavljala sam u sebi, mazeći volan i nježno se gnijezdeći na sjedalu.
    A onda sam se naglo smrknula. U misli su mi se vratile misli o otmici, Vossu, ona dva mrtva doktora i to je zamračilo moje nebo. Kao da sam masne oblake imala iznad glave, koji su svaki čas prijetili da će na mene izliti kišu ljepljivog znoja i crne krvi. I da se neću moći oprati od toga. Da će mi iznad glave vječno stajati oblak straha i neizvjesnosti. Oblak koji će se spuštati sve niže dok me ne obavije i uguši u svojoj smrdljivoj pari.
    Onda sam jako oblizala usne i zagrebla zubima po njima. Okus mog ljubičastog ruža me vratio u realnost.
    U kojoj su auti iza mene trubili, a bijesni vozači mi pokazivali srednji prst obilazeći me. Ukucala sam nove koordinate i pokrenula auto. Za nekoliko minuta divlje vožnje zaustavila sam se na nadvožnjaku razine 4. Ova petlja imala ih je ukupno 8. Izašla sam iz auta i približila se ogradi od visokog pleksiglasa, koja je odmah izdala zvučno i vizualno upozorenje, praćeno titranjem svijetloplavog svjetla: - Molim, radi vlastite sigurnosti, odmaknite se od ograde.
    Neću ništa vidjeti s ove visine od oko 120 metara. Ponovo sam ušla u auto i kršeći sva prometna pravila, u rekordnom sam se vremenu spustila na nultu razinu. Na nadmorskoj visini svega nekoliko metara. Parkirala sam pored visoke žičane ograde i pljunula na nju. Plave iskre visokog napona odmah su prošle cijelom njenom dužinom. Nasmijala sam se. Dobro sam vidjela zgradu koju je ta ograda okruživala. Naizgled najobičnije skladište neke korporacije.
    Nije bilo ljudi. Radno vrijeme je prošlo. Tek poneki android čuvar koji je patrolirao uokolo, povremeno skenirajući zidove i vrata. Prije samo par dana ovdje se odvijala drama, koja je za ishod imala dva zataškana ubojstva.
    Ne znam ni sama čemu sam se nadala. Što sam mislila da ću vidjeti, zaključiti.
    Možda sam trebala ući nekako, ali nisam imala volje. Možda sam se samo htjela uvjeriti da je sve nestalo i da bih se trebala prestati s time zamarati. Ali nešto me kopkalo. Htjela sam vidjeti. Htjela sam saznati. Pričati s Vossom.
    Voss... da, mogla bih ga nazvati. Sjela sam na Nissanovu haubu i vjetrobransko staklo pretvorila u display.
    Čak sam dopustila i da me kamera snimi i prikaže uz poziv.
    - Voss, Jurgen - BayerTech Mishima Corp. - rekla sam smireno.
    Display je prikazao broj i moj lik s jedne strane, Vossov broj s praznom kućicom s d**ge.
    - Jurgen Voss, BayerTec... - rekao je odsutno, odgovarajući na poziv, a onda je primjetio tko zove. Ušutio je nakratko, ali brzo se pribrao pa nastavio. - Miss Unicca...
    - Glavom bez brade Jurgen. I sa svim udovima. - rekla sam i pokazala mu srednji prst.
    - Una, shvaćam da si ljuta... - prestao mi je persirati, a ja sam se nasmijala i izbuljila oči, pokušavajući ne komentirati ovu glupu opasku. - Ali shvati, znao sam da nećeš pristati i zato sam primjenio silu. I nisam još gotov. Trebaš mi, pa neću prijavljivati da si mi ubila ljude, ali...
    - A ja neću prijaviti da si me oteo i nakalemio mi nekakvu spravu i da mi i dalje prijetiš. - prekinula sam ga.
    - Naravno da nećeš. Ionako ti nitko ne bi vjerovao. Nemaš dokaze Una, a ovo iza tebe je pretpostavljam prostor gdje si ubila moje ljude?
    - Je... ali ovi ovdje se prave da nisu čuli za tebe.
    - Pa i nisu. Prostor je bio iznajmljen. Nakon tvoje male predstave je temeljito očišćen i iznajmljen d**gom klijentu. Danas to prilično brzo ide, jer je potražnja za velikim hangarima golema.
    - Ovaj razgovor je zatupljujuć, Voss. Reci mi... kakve planove imaš dalje?
    - Tvoju ruku i nogu naravno. I neću stati dok to ne dobijem. - rekao je samouvjereno, a mene je ponovo preplavio strah. Sada sam ga gledala d**gim očima. Imala sam d**gu sliku o njemu. Vjerovala sam da zaista neće odustati.
    - Pošteno. - rekla sam gotovo pomirljivo, a onda pokušala nešto - A ako malo promijenimo dogovor? Naprimjer, ti uplatiš još jedan sedmeroznamenkasti iznos i ja dobrovoljno pristanem na operaciju?
    Nisam mogla vjerovati da to govorim i odahnula sam kad je nakon kraćeg promišljanja rekao:
    - Zvuči dobro. Ali ne vjerujem ti. Nije da bih osjetio gubitak novca, ali ne želim gubiti vrijeme loveći te uokolo kao bijesnu lisicu.
    OK, to bi bilo to, pomislih.
    - Dobro Jurgen Voss. Nemoj misliti da se neću braniti.
    - Ne mislim. Čak bih se i razočarao da je d**gačije.
    Bilo me strah. Nisam htjela da me lovi taj psihopat, ali nije bilo puta natrag. Barem ga ja nisam vidjela.
    Jednostavno sam prekinula poziv. - Call ended. Do you wish to keep the data? - zasvijetlio je vjetrobran.
    Nježno sam pritisnula 'Yes' i ugasila screen.
    Zapalila sam cigaretu i gledala preko krova velikog hangara u sivo nebo u sumrak. Ovaj puta se na njemu čak pojavilo nekoliko narančastih mrlja od zalazećeg sunca koje se sramežljivo probijalo kroz željezne zastore oblaka.
    Izgledali su kao tračak nečeg pozitivnog u beskrajnom sivilu. Patetično.
    Sjela sam u auto i krenula prema kući. Polovinu puta me pratio leteći policijski dron. Možda su imali dojavu o jurećem Nissanu, pa je sad vrebao da me uhvati ako opet prejako stisnem gas. Nasmiješila sam se tome, a kad sam se približila zgradi, vidjela sam ono o čemu je Danielle govorila. Zaista, desetak dronova letjelo je oko velike građevine. Ostali su vjerojatno bili s d**ge strane. Osjetila sam neku sigurnost. Na cestovnom prilazu, bilo je nekoliko androida na motociklima, koji su provjeravali sve koji su ulazili u garažu. Došao je red i na mene. Spustila sam prozor, a robot je uperio prst u moje oko, očitao 'otisak' rožnice i pozdravio: Dobro došli, Miss Unicca.
    Odmah nakon toga uočila sam pregrupiranje androida na parkingu i dronova u zraku. Začula sam i poruku 'sintetičkoga': - Subjekt ušao u zgradu. Zauzmite položaje, čekajte upute.
    Nasmijala sam se blago, ali nekako spokojno i polako se spustila do pokretne platforme, koja me spustila direktno na moj parking duboko ispod zgrade. Ostaci moje Mazde bili su odavno uklonjeni i glatki asfalt prebojen, oznake obnovljene. Na displayu na parkingu uključila sam opciju 'Sync' i pustila da se spoji s daljinskim ključem auta, koji mu je prenio podatke, a sustav je uključio zaštitu od krađe i požara, kao i alarme.
    Ušla sam u veliki lift, koji se penjao s vanjske strane zgrade, ali stao je u prizemlju. Vrata su se otvorila, a na njima je stajao Evan. Na uzici je imao ogromnog ovčara, s ugrađenim stražnjim pretezama nogu. Kretao se gotovo sasvim prirodno. Nasmijala sam se, pozdravila ga, a lijepog psa pomazila po glavi.
    - Sviđaš mu se. - reče Evan i nasmije se prikrivajući nervozu.
    - I on meni. - odvratih nevino i dalje ga mazeći po velikog glavi. Zadovoljno je spustio uši unatrag i palucao velikim crvenim jezikom. Kao da je preo.
    Uspinjali smo se do 18. kata, kad je lift iznenada stao. Negdje na 15 - om. Pored velikog stakla lifta lebdjeo je policijski dron i skenirao unutrašnjost. Evan je pao u nesvijest. Nije ovo očekivao. Samo se srušio na pod lifta a pas je odjednom počeo režati na mene, sigurno misleći da sam ja kriva za to. Moram priznati, nije bio nimalo pitom više. Od maze se pretvorio u opaku zvijer i pokazivao ogromne zube, napinjući mišićavo tijelo prekriveno gustom, tankom i kratkom dlakom. Pokušala sam ga urazumiti i pružala sam ruku prema njemu da ga ponovo pomazim, ali on je samo lagano ustuknuo i zarežao još jače. Onda je krenuo prema meni. Ja sam se sklupčala u kut lifta i pokušala rukama zakloniti lice i vrat. Pas je sjeo sipred mene. Bio je ogroman. Šapu je podignuo i nespretno je naslonio na moje rame. Jednostavno me spustio niže, na koljena i laktove. I onda se smirio, jer... bila sam mu podređena. Shvatio je da ima kontrolu i prestao je režati. Samo je dahtao. Ja sam otvorila oči i vidjela neobičan prizor. Na samo nekoliko centimatara od mog lica stajao je njegov ud. Gol i blijed, prošaran sitnim, crvenim žilicama. Dignut, tvrd.
    Veliki ovčar je dahtao i spuštao njušku niže, kao da mi nešto pokazuje. Približavao je taj pseći ud mom licu i sada sam mu mogla osjetiti miris. Nije bio neugodan. Evan je još uvijek bio u nesvijesti, a moja su se osjetila budila. Kurac mi se ukrutio, kao i bradavice, procurila sam i nokti su izrasli.
    Pas je to vidio i zalajao. Odmah sam ih skratila, nisam ga htjela izazivati. Ni sama ne znam koliko je sve to trajalo. Ja sam proklinjala svoju perverznu napaljenost, dok mi se pseći kurac i dalje približavao. Spontano sam otvorila usta i u trenutku kad sam mislila da će mi taj ogromni ud dotaknuti mokre usne, začulo se zujanje.
    Pod lifta je zavibrirao i metalne pseće proteze ukopale su se na magnetiziranom tlu.
    Počeo se divlej otimati i lajati, ali nije mogao ništa.
    - Miss Unicca... pokušajte ostati smireni, pokrenut ćemo lift u kratkom roku. Životinjska prijetnja je neutralizirana. - rekao je lebdeći policijski dron u zraku ispred lifta.
    U tom trenu Evan se probudio i zbunjeno se počešao po glavi. Smirio je psa, a onda pogledao mene, koja sam i dalje sjedila u maloj lokvi u kutu lifta.- Što se dogodilo? - upitao je.
    - Dron. Onesvjestio si se kao neka baba, a tvoj me pas pokušao silovati. Gledaj... - uperila sam prstom na pseće međunožje, gdje je još uvijek sjajio veliki ud.
    - Ma daaaj... - reče Evan, ali sumničavo pogledavajući psa. A onda je odlučno posegnuo u džep, izvukao mali daljinski i uspavao psa, nekim laganim impulsom. Vjerojatno u njegove stražnje noge.
    - Ne brini... spavat će barem sat vremena. Mogu li ti pomoći nekako? - rekao je pružajući mi ruku da ustanem.
    Prihvatila sam pomoć i pridigla se na noge, a u tom je trenutku lift krenuo i ubrzo se zaustavio na 18. katu.
    Ja sam popravila suknju i košulju i prošla rukom kroz kosu.
    - Ne, hvala Evan... Samo, pokušaj malo obuzdati tog psa, hoćeš li?
    - Da, da.. oprosti, tek sam ga nedavno uzeo iz prihvatilišta za napuštene životinje. Bio je ozlijeđen i...
    Dron je i dalje skenirao unutršnjost lifta, a onda je zujanje prestalo. Pas je instinktivno zamahnuo protezama, ali je i dalje spavao. Dron je brbljao pseći registarski broj i nekakve podatke, a onda se svijetleći tankim laserskim snopom u Evanovo oko obratio njemu: Gospodine Anderson, dodijeljeno vam je prvo upozorenje za nepropisno dresiranje psa kojeg imate u posjedu. Molim, odvedite ga na prisilnu dresuru u roku od tjedan dana ili platite globu u iznosu od 120.000 EC. Tada će pas biti prislino odveden.
    Evan je crvenio pognute glave, a ja sam osjetila neko sažaljenje. Pas je bio malo nagao, ali slijedio je svoju prirodu.
    Ipak, ta zvijer me stvarno pokušala silovati i koliko god mi ta ideja na kratki trenutak bila privlačna, nisam se osjećala sigurno, znajući da živi sasvim blizu mene.
    - Evan... odvedi psa na dresuru. Za svoje dobro, ok? Mislim da je pomalo opasan.
    - Da, da... vjerojatno si u pravu. Oprosti, molim te. - zamuckivao je Evan.
    - Zaboravi, vidimo se, ha?
    Samo je klimnuo glavom i s teškom mukom noseći velikog psa, uputi se prema svom stanu. Ja sam uputila značajan pogled policijskom dronu, koji se istog trena okrenuo i nestao u dubini, a onda sam i ja izašla iz lifta i krenula prema svom stanu. Odahnula sam. Kakav dan, jebote... i još nije gotov.
    - Di si pankerice? - upitao je odsutno Alexx, kad sam ušla u stan.
    - Alexx, ljubavi... Oprosti. Umorna sam. Užasno...
    - Vjerujem ti. Malo sam ti napunio frižider, imaš i neke ostatke falafela. I pivo. - nabrajao je odsutno, tipkajući nešto na kompjuteru u dnevnoj sobi. Bio je samo u gaćicama (mojim) i nekom džemperu. Svi su ekrani bili u pogonu. Na krajnjem desnom se ocrtavao Darkov lik, isto tako zadubljen u neko tipkanje.
    - Što radite vas dvojica? Ustvari, znate što... ne zanima me. - Obojica su podigli glave i promrmljali nešto, a potom je Alexx dodao: - Malo ti unaprijeđujemo sigurnosni sustav u stanu, nadam se da nemaš ništa protiv.
    - Spavat ćeš tu? - upitala sam Alexxa, a Darko je cerekajući se dobacio:
    - Sorry, ne mogu, imam posla.
    Nasmijala sam se, a Darko je počeo crvenjeti. Alexx se smijao i njemu i meni, a onda dodao: hoću, a sutra idem doma, unaprijediti svoj sustav. Darko je smislio strašne stvari. Hoćeš da ti sredi auto?
    - Ne treba hvala. Pripadao je Danielle, a to znači da je sigurnosni tenk. Idem jesti, pa ću se otuširati. Mislim da bih uživala u obostranom pušenju prije spavanja, ako si voljan.
    - Naravno da jesam, ti napaljena milfačo.
    Darko je sve to slušao s polupodignutim štapićima s kojih su padali rezanci, ali ne u njegova širom otvorena usta.
    Zaista je bio smiješan taj Darko, ali strašno simpatičan. Nisam mogla ne zapitati se kakav mu je kurac ustvari. Imala sam dojam da je kao i on. Pomalo kratak, ali impresivnog opsega. Mmm...
    Sjela sam za šank i počela jesti felafel. Dobar je bio. Razmišljala sam o svom sljedećem potezu. Koji je morao postojati. Nisam mogla samo sjediti i čekati da Voss dođe po 'svoje'. Osjećala sam se OK u Alexxovoj blizini. Voljela sam ga, ali zapravo nisam znala gotovo ništa o njemu. Osim onog što mi je pružio. Ipak, odavao je dojam samosvjesne, sposobne osobe. Znala sam da je fizički aktivan. Imao je lijepo isklesano vitko i mršavo tijelo.
    Kao gepard. A kad se prisjetim kako je dolazio prema meni misleći da sam mu htjela ukrasti auto, znala sam da mu ne manjka sulude hrabrosti. Imao je na licu kez kao hijena. Odlučan i svirep.
    - Unaaaa... - zaurlao je.
    - Jasno ti je da sam odmah iza ovog zida, ha? Ne moraš se derati.
    - Dođi do ulaznih vrata i prisloni dlan na ploču. - rekao je i dalje tipkajući nešto i uopće ne gledajući prema meni.
    - A da stavim sisice? Ha? To sigurno nitko ne može kopirati.
    - Čekaj malo... sjajna ideja. Otisak bradavice? Darko... čuo si ovo? Je li mogu...
    - Ne, ne, ne i ne... - živčanio je bucko s d**ge strane grada, crveneći na monitoru u mojoj dnevnoj sobi, a onda počeo brbljati:
    - Bradavice nemaju otisak. Pretopostavljam da bi se nešto slično moglo napraviti, ali daj please... Zar ćeš se svaki put sk**ati prije nego što uđeš u kuću? Osim toga, ja sam samo malo promjenio digitalni otisak tvoje ruke i kao takvog ga uprogramirao kao ključ za otvaranje vrata. Otisak... hm... bradavice bi trebao... skenirati i... - naravno da se slatki geek pogubio razmišljajući o mojom sisicama.
    - Darko... - prozvao ga je Alexx - smiri se molim te. Šalili smo se...
    Ja sam u međuvremenu došla do vrata i naslonila dlan na kontrolnu ploču od hladnog pleksiglasa. Sprava je zasvijetlila, a na malom monitoru se pokazala poruka: Unauthorized entry attempt. Please, try again.
    - Alexx?
    - Ok, ok, čekaj malo... samo ne miči dlan.
    Sprava je opet zazujala i sada je pisalo: Registration complete. Saving new data. Preparing pattern. Saved.
    Please, remove palm.
    Nakon toga, začuo se lagani zvuk iz vrata, popraćen kratkim zujanjem i vrata su se lagano otvorila.
    - Sjajno... to je to? - pitla sam Alexxa, želeći se što prije vratiti felafelu.
    - Za sada slatkice. - odvratio je i dalje zadubljen u monitore.
    - Hvala ti... rekla sam tiho i vratila se u kuhinju.
    Mora da sam zaspala naslonjena na šank. Probudio me mogući nastavak vrlo opakog sna. Kad sam se osvrnula, svjetla su bila prigušena, monitori su vrtjeli neke screensavere, a Alexx je sjedio na podu, naslonjen na kauč, zatvorenih očiju s rukom u gaćicama.
    Prišla sam mu, maknula njegovu ruku i gurnula svoju. Lijeno je promrmljao nešto i okrenuo glavu u d**gu stranu, ali nije otvorio oči. Držala sam njegovu kitu u ruci i osjećala kako raste. I još... Otvorio je oči kad je postao svjestan gotovo bolne erekcije. Sagnula sam se i progutala tu ljepotu, koja je pulsirala u mojim ustima. Nisam se micala, samo sam je držala u ustima i dopustila mu da on odradi ostatak. Nije je gotovo pomaknuo, samo su ti sitni trzaji i kontrakcije tog divnog organa doveli do orgazma. Toplog i tihog. Mokrog i ljepljivog. Iscurio je obilno u moja usta, a ja nisam dopustila ni jednoj kapi da mi pobjegne. Sve sam progutala, osim jednog omanjeg 'zalogaja' kojeg sam podijelila s njime. Poljubila sam ga u otvorena usta i ispustila njegovu tekućinu. Zastenjao je, zadovoljno se oblizao i sada već totalno budan, stao na noge i pokazao mi da ustanem. Uzeo me za ruku i odveo na veliki krevet u mračnoj spavaćoj sobi, koju su osvjetljavala svjetla grada, prolazni policijski dronovi i veliki srebrni mjesec na neobično vedrom nebu. U trenutku smo oboje bili goli. U sljedećem tvrdi. On je zabio svoj dugi jezik u moju guzu i dovodio me do ludila. Moji nokti su rasli, ali sam ih dobro iskontrolirala da ga ne ozlijedim. Ili sebe. Onda se zabio u mene. Ali ne kitom. Rukom. Nisam to očekivala, ali nisam ni odbila, naravno. Držao je šaku u meni i lagano je zavrtao. Glasno sam stenjala, nabijajući se sve dublje. I još. Do lakta. On se smijao od užitka koji mu je pružio taj prizor. Mene na njegovoj ruci, sa potocima tekućine iz mojih malih sisica. Nabrekle kite iz koje je curila sperma. Ne bijela, nego plavkasta, kao neka gusta voda. Divnog okusa, sluzava.
    Neko vrijeme smo ostali ležati, a onda se šutke uputili u kupaonu i istuširali se. Nježno se dodirujući i brišući. Vratili smo se na krevet i gledali se u oči. Dugo, izmjenjujući misli, prijekore i ljubavne izjave. Bez glasa. Zaspali smo. Jutro je bilo blizu i nismo znali što nam donosi, ali kao da smo oboje bili ohrabreni nekom novom snagom i sigurnošću. S dozom odlučnosti, koja će vjerojatno dovesti do novih zapleta. Ali mene nije bilo strah. Znala sam da imam tog divnog prijatelja. Saveznika. Ljubavnika.

    Sljedeće jutro sam se probudila samo da bih skužila da je Alexx otišao. Pa da... rekao je da ima nešto za obaviti. Šteta, mogla sam ga još jednom iskoristiti. Ustala sam, rastegnula se i s nekom poluerekcijom odšetala u kuhinju. Na šanku me čekala skuhana kava i banana s otiskom usana na njoj. Nasmiješila sam se Alexxovoj maštovitosti i otpila malo kave. Mmm... Sjajno. Ovako početi dan, ne može biti loše. Nešto mi je palo na pamet. Držeći bananu u ruci upalila sam monitore i provjerila poruke. Ništa zanimljivo... Zatamnila sam prozorsko staklo i pretvorila ga u veliki display.
    - Call Alexx - rekla sam, okrenuvši se prema mobitelu. Mikrofon je prenio komandu u sistem za biranje broja, a NFC je prenio vizual na prozor. Ukazao se prizor Alexxa kako vozi auto: - Hej Una...
    - Hvala na kavi i hm... banani. - nasmijao se i rekao:
    - Nema na čemu, što te muči?
    - Zanima me kakvi su ti planovi za danas?
    - Ništa određeno, rekao sam ti da idem s Darkom malo unaprijediti sustav osiguranja na svom stanu, a onda se mogu vratiti k tebi. Ako želiš, naravno.
    - Želim... Nadam se da si umemorirao i svoj otisak dlana kod mene?
    - Jesam, kad sam isprobavao sistem. Ljutiš se?
    - Naravno da ne... to sam i očekivala. Tebi vjerujem. OK, idem malo van. Vidjeti što još može moj novi Nissan. Otići ću u shopping malo i lunjati bezveze. Vratiti ću se kasno, pretpostavljam. Ako dođeš prije mene, posluži se poklonom kojeg ću ti ostaviti na šanku.
    - Kakvim poklonom?
    - Iznenađenje ljubavi... budi strpljiv, vidjet ćeš.
    - OK Una... - rekao je smijući se.
    Call ended - zasjalo je na displayu i veza se prekinula.
    - OK, to je sređeno - pomislila sam i dalje gledajući u veliki prozor na kojem su sjajile komande mobitela. - Imam cijeli dan da sprovedem u djelo svoj plan. Plan koji mi je pao na pamet u djeliću sekunde, ali svakom novom sekundom postajao je sve veći i sve mi se više sviđao. Alexxu nisam ništa rekla, jer bi me vjerojatno spriječio u tom suludom pothvatu. Danielle Dore bi mogla biti od pomoći, ali nisam baš ni nju htjela dovesti u neugodnu situaciju. Sama ću ovo.
    - Call Jurgen Voss - rekla sam prema mikrofonu.
    Ubrzo se javio i potpuno smirenim glasom rekao: - Una... čemu dugujem zadovoljstvo?
    - Pobijedio si Voss. - pokušala sam zvučati što sam uvjerljivije mogla.
    Voss je podigao lijevu obrvu i sumnjičavo me proučio. - Pobijedio?
    - Da. Pristajem na operaciju. Uzmi što trebaš, ali samo pod uvjetom da mi omogućiš te proteze.
    - Takav je dogovor, ali... Ne znam da li da ti vjerujem. Otkuda ta promjena?
    - Ne znam. Nazovi to zdravim razumom. Uvalila sam se i znam da nećeš odustati. Nije predaja, vjeruj mi, mogu nestati i kupiti si još vremena, ali ne želi se ogledavati preko ramena cijelo vrijeme. Čekati da me stignu tvoji psi i na silu me razrežu. Hoću da se nađemo na istom mjestu kao i prvi puta. Danas na ručku u 14 h. I da do tada imaš ugovor koji će mi garantirati doživotnu garanciju na tehnologiju BayerTecha. Za uzvrat ti dajem nogu i ruku, a ukoliko ne ispuniš svoj dio ugovora, obavezuješ se platiti 400 mil EC. To je to... ne tražim još novaca, a ionako si rekao da mi ih ne bi dao, samo ovo ako prekršiš ugovor.
    Voss je razmišljao, premećući okvire svojih naočala u rukama. Nisam čekala da progovori, pa sam nastavila, udaljavajući se od prozora i tako mu omogućavajući da vidi širi kadar. U kojem sam sada stajala na sredini sobe u narančastim gaćicama ispod kojih se nazirala polunabrekla kita. Htjela sam da to vidi. Mislila sam ga zavesti. Okrenula sam se leđima, pokazujući mu i male polutke svoje guzice, a onda se s dugoprstom rukom s dugim noktima nehajno počešala po njoj.
    - Onda Voss? Do we have a date? - rekla sam i dalje se češkajući.
    - Da... Una. Imamo. AA hotel u 14 h. Imat ću dokumentaciju. Nisam siguran da li da ti vjerujem. Još... no ni meni se ne da tratiti resurse loveći te unaokolo, pa mi se ovo čini kao razuman trošak vremena ako rezultira sklopljenom pogodbom. Dođi sama.
    Ni sama ne znam zašto, ali poljubila sam dlan i otpuhula prema Vossu, a onda ugasila poziv.
    Sjela sam na kauč tresući se kao list na vjetru. Sad je gotovo, moram do kraja ovo odigrati. Voss će biti ok 14 h u hotelu. Zajedno sa svojim čuvarima, a ja ću otići u BayerTech Mishimu. Pronaći nešto čime ću moći ucjenjivati Vossa i tako ga udaljiti od sebe. Nisam bila sigurna mogu li to izvesti, ali bila sam sigurna da mi se neće desiti ništa gore od toga da izgubim dva uda, a ionako bih to izgubila da sam nastavila sjediti skrštenih ruku. I nogu. Znam da me neće likvidirati. Nemaju zašto, nakon što dobiju što im treba.
    Signal na vratima javio mi je da je netko pred njima:
    - PDS dostava... - rekao je sintetički službenik u sivoj uniformi s gomilom tirkiznih logotipova na njoj.
    Bio je to poklon za Alexxa kojeg sam naručila samo zato što sam mislila da će mu se svidjeti.
    Zahvalila sam, preuzela paket i ostavila digitalni potpis na panelu kojeg mi je pružio sintetički dostavljač.
    Odnijela sam paket u kuhinju i pažljivo ga otvorila. Na kutiji je stajao logo BD - Bad Dragon. Unutra je bio dildo u obliku kraka hobotnice ljubičasto crvene boje. Custom made. Nije imao nikakve motore ni baterije. Bio je samo nevjerojatno pokretljiv, kao da je živ. Kad sam ga zalijepila za šank počeo se sam gibati i uvijati kao pravi. Nagnula sam se bliže, proučavajući nevjerojatne detalje i uzorke, a on se sam uvukao među moje usne.
    - Koji k..? - pomislila sam, ali sam se prepustila iako sam malo uzmaknula pred njim. No nastavio je tražiti put u moja usta, pa sam ih otvorila. I zaista, uvukao se unutra i svojim prilagodljivim vrhom mi poškakljao grlo. Napalila sam se istog trenutnka, ali nisam dopustila da se prepustim tome. Morala sam biti brza, ako želim sprovesti plan u djelo.
    Bila sam zadovoljna poklonom, a znala sam da će biti Alexx.
    Istuširala sam se brzo i nanijela makeup. Kosa mi je bila pristojne i diskretne tamno ljubičaste nijanse. Sjenilo srebrnkasto, ruž tamnocrven. Nokti na rukama i nogama crveni. Obukla sam uske crne hlače. Elegantne, koje su isticale moje duge noge i obula klasične crne, lakirane salonke. Pronašla sam i tamnožutu svilenu košulju, dugih rukava i uskog struka, a cijeli look sam upotpunila crnim grudnjakom, kojem sam dopustila da se malo vidi kroz košulju i lakiranim crnim korzetom, koji je savršeno pristajao cipelama. Tada sam shvatila da su crveni nokti malo too much, pa sam ih prebojila u žuto. Ista nijansa kao i košulja. Usta sam ostavila tamnocrvena.
    Izašla sam iz stana stavivši u torbicu mobitel, cigarete i kratku teleskopsku palicu koja se mogla produljiti na skoro metar, a imala je i vrh s vrlo jakim električnim nabojem. Bila je maskirana u sprej za kosu s logom Kerastase-a. Najobičnije ženske potrepštine u koju nitko neće posumnjati. Nadam se.
    Izašla sam iz stana i naletjela na Evana:
    - Una, čuj... ono neki dan, ja... - počeo je mucati.
    - Hej Evan... zaboravi, ok? Sve je u redu. Jesi dao psa na dresuru?
    - Jesam naravno. Samo.. nisam nikome rekao što je napravio.
    - Nisi ni trebao. Ne brini, ne ljutim se. Evan... - počela sam nesigurno, nešto što sad moram izreći. - Ja zapravo nisam cura, to znaš, zar ne?
    - Što? Kako to misliš? - počeo je crvenjeti.
    - Pa, izgledam tako, ali zapravo sam nešto između. Ne želim ti sada ulaziti u detalje, no... imam penis. I volim ga koristiti.
    Evan me gledao u čudu razrogačenih očiju, a onda je stavio ruku na usta i ne uspijevaći spriječiti povraćanje, odjurio natrag u svoj stan. Zakolutala sam očima i zaobilazeći lokvice rigotine na podu, pozvonila mu na vrata. Kad se upalio signal da me čuje i vidi samo sam mu rekla: ne zaboravi počistiti ovo. I poslala mu poljubac.
    OK, rekla sam sebi, to će ga valjda malo udaljiti od mene. Zaista mi ga se ne da stalno odbijati.
    Spustila sam se do garaže i sjela u auto. Kako sam se približavala početku svg plana, postajala sam sve nervoznija. Ali bila je to neka pozitivna nervoza. Imala sam dobra osjećaj i bila optimistična. Nešto mi je govorilo da je taj plan toliko sulud, da jednostavno mora uspjeti. Kada sam krenula, sjetila sam se još jedne stavke u tom planu. Doktorice Dore. Nekako se sama nametnula i nisam bila sigurna želim li joj reći što o tome. Ipak, idem u tvrtku u kojoj radi i nije isključeno da će ona to znati. Ma nema veze, putem ću smisliti neki razlog, ako se baš budem morala pravdati.
    To se dogodilo brže nego što sam mogla zamisliti. Naime, iskoristit ću Danielle. Barem kako ne bi na ulazu otkrili razlog mojeg dolaska ili što nosim u torbici.
    Na mikrofon u autu sam izgovorila: Call Danielle Dore. Jurila sam dosta velikom brzinom, širokom cestom prema velikoj zgradi BayerTecha udaljenoj nekih 20-ak km od moje zgrade. Da, grad je bio puno veći sada nego te davne 2020-e. Meni je bio i ljepši.
    - Una? - izgovorila je s neskrivenim oduševljenjem Danielle, javljajući se na moj poziv.
    - Bok... Idem prema tvom poslu. Imam u blizini nešto za obaviti, pa sam pomislila svratiti da vidim gdje zaista radiš.
    - Da? Ne misliš li da je to nesmotreno od tebe? Voss je možda ovdje.
    - Ma zaboli me za Vossa, nije da je ucijenio moju glavu i izdao potjernice za mnom. Želim te vidjeti.
    - Dobro, dočekati ću te na recepciji i tako ćemo zaobići nepotrebne formalnosti tvoje prijave u zgradu. Nemoj parkirati u garaži. Tako ćeš se morati registrirati.
    - Hvala ti. Dolazim za 10-ak minuta. Vidimo se. - rekla sam i prekinula poziv. Ovo je bilo lakše nego što sam mogla i zamisliti. A i neće biti loše ponovo vidjeti lijepu doktoricu.
    Uskoro sam ušla u zgradu velike korporacije i oduševila se. Skladno uređenje, funkcionalnost, visoka tehnologija, ipak nekako toplo i prijateljsko okruženje. Danielle je već riješila s recepcijom moj dolazak i dočekala me s displayem na kojem sam trebala ostaviti otisak dlana kako bih registrirala svoj ulazak, no ona je unaprijed loadala neki uzorak nečijeg dlana i tako mi omogućila da ne ostavi trag svog dolaska. Nije ni ona željela da Voss sazna za ovo.
    Ušle smo u lift i povela me do svog ureda na 24. katu. Cijeli kat je zapravo bio njen istraživački laboratorij i mogla se slobodno kretati po njemu bez dodatnih autorizacija dlanom ili okom.
    Bila je odjevena u sivo plavu elegantnu kutu s digitalnom akreditacijom na prsima. Imala je crne ča**** i crne gležnjače od brušene kože s visokom, debelom prozirnom petom. Kosa joj je bila svezana u visoki rep i gledala me kroz sivkasta stakla naočala s bijelim okvirima.
    - Danielle... - rekla sam ne uspjevajući sakriti svoje oduševljenje njenim izgledom. Kada se njen znojni dlan obavio oko mog zapešća, znala sam da se i ja njoj sviđam. - Drago mi je vidjeti te opet.
    - I meni Una. I meni.
    Ušle smo u ured i masivna su se vrata zatvorila iza nas omogućavajući nam neku opipljivu privatnost. Osjećaj me nije varao. Danielle je rekla kako je cijeli glavnina kata osigurana od bilo kakvog upada izvana. Ni audio, ni vizualnog. Ovdje su se koncipirali najbolji patenti korporacije i morali su biti strogo osigurani.
    Danielle mi je prišla. Sasvim blizu, toliko da sam mogla osjetiti njen topli dah na vrhu nosa. Toliko je otprilike bila viša od mene. - Lijepa si Una. - prošaptala je isprek**anim glasom. Ja nisam mogla ništa reći. Kao da me paralizirala svojom blizinom. Onda je malo pognula glavu, naslonila svoje usne na moje i jezikom se probila u moja usta. Dugo smo se tako ljubile. Toliko dugo da nam je slina curila niz brade, a onda je njen jezik završio u mom grlu. Da, jebala me jezikom u grlo. Nisam ni sama znala kako to d**gačije opisati. Između nekog ugodnog gušenja i kašljucanja, hvatala sam dah i pokušavala uzdahnuti jer sam se bližila vrhuncu. Klit mi je otvrdnuo, bradavice se digle. Nanoboti u našim tijelima su podivljali. Nokti su nam narasli, a ja sam njen jezik osjećala kao da ih je zapravo nekoliko u mom grlu. Duboko. Onda se Danielle odmaknula. Nježno i polako. Odšetala je do stola i uzela papirnate maramice. Vratila se do mene i nježno me obrisala. Potom je obrisala i sebe, a njen se ruž za usne misteriozno obnovio.
    - Ha??? - Zapanjila sam se.
    - Da, ha ha... - nasmijala se Danielle - Programirala sam nanobote da rade i ovo. Nakon toga, promijenila je još nekoliko nijansi. - Ne mogu još kontrolirati intenzitet boje, ali projekt je ionako još u razvojnoj fazi.
    - Čekaj... - promucala sam - To zapravo i nije ruž. Ti zapravo mijenjaš boju usana?
    - Upravo tako.
    - Wow... sviđa mi se tvoja maštovitost.
    Doktorica je tada odšetala natrag do masivnog radnog stola, sjela na rub i upitno me pogledala.
    - Nije da mi se ne sviđa ovaj nenadani susret, ali Una... Što zapravo radiš ovdje?
    Pognula sam glavu, kao dijete koje je upravo optuženo za prekomjerno jedenje slatkiša.
    - Riskiraš svojim dolaskom, a mene si mogla i d**gdje vidjeti. O čemu se radi?
    - Reći ću ti... - znala sam da nemam pametan izgovor, pa sam odlučila reći istinu. - Palo mi je na pamet da ću ovdje možda naći nešto čime ću moći ucjeniti Vossa i tako ga udaljiti od sebe i njegovog projekta.
    - Una, nisi baš razmislila o tom potezu, ha? Ili jesi i previše? Koristiš me kao pokriće?
    - Ne, nikako... Da, možda.
    Nasmijala se. Došla je do mene. Ja sam stajala na sredini velike prostorije skupljenih nogu, držeći svoju torbicu s obje ruke. Još uvijek nekako pognutog pogleda. Prstom mi je podigla bradu i pogledala me u oči.
    - Dođi. - rekla je tiho i odvela me do displaya pored velikih vrata. Ukucala je nešto i na njemu se pojavio zeleni okvir s tekstom: 'Please, place palm on the surface and keep it until you hear a sound signal.'
    Pokazala mi je pogledom da položim dlan na display. Poslušala sam je. Display je proizveo zvuk i Danielle je potom izrekla ime 'Ivan Yagorov' u mikrofon. Nakon toga izvukla je malu karticu iz aparata i stavila je u digitalnu akreditaciju.
    Otišla je do ormara, izvukla sivo plavu kutu i pričvrstila akreditaciju na nju.
    Zatim je došla iza mene i obukla mi kutu. Sprijeda mi je zakopčala patentni zatvarač, podigla moju torbicu s poda, dala mi ju je i rekla: - OK, sad imaš prolaz kroz sve katove od 20. do 28. To su labosi i testni poligoni. Ako misliš pronaći nešto čime se možeš izvući iz ovoga, neću te spriječavati. Ali znaj da ako te otkriju, neću ti moći pomoći. Ipak, nešto mi govori da si odlučna u ovome i zato ti pomažem. Ovo sve, naravno nema veze sa mnom i ni jedan trag neće dovesti do mene. - prodorno me gledala ravno u oči.
    - Ivan? - upitala sam podižući obrvu.
    - Dr. Yagorov je ruski znanstvenik čiji podaci su u sistemu. Koji čak malo i liči na tebe. Naš je stalni partner i s vremena na vrijem dolazi i radi ovdje u našim labosima. Samo sam mu izmjenila scan dlana i stavila tvoj. Kad obaviš svoje, vraćam njegov i to je to. Više od toga ne mogu učiniti za tebe.
    Dotrčala sam do nje i zagrlila je kao da mi je najbolja prijateljica. Možda je u ovom trenutku i bila. Prijateljica i saveznica. - Zašto to radiš za mene?
    - Rekla sam ti već. A i nije da radim puno. Sama si u tome. Vjerujem da si sposobna svojom inteligencijom i smionošću naći nešto što će ti pomoći. Ako takvo što uopće postoji ovdje.
    Pogledala sam na sat. Bilo je skoro 14 sati. Dakle Voss bi uskoro trebao stići na dogovoreni date. Požurila sam do vrata, naslonila dlan i vrata su se otvorila. Okrenula sam se prema Danielle: - Hvala ti. Pokušat ću ti se nekako odužiti.
    - Samo ostani u komadu, OK? - rekla je i mahnula u znak pozdrava.
    Našla sam se u velikom, širokom hodniku s velikim monitorima na zidovima, bez prozora i s tu i tamo velikim metalnim vratima pred kojih su stajali ulazni displayi. Odlučno sam šetala kroz ovo zdanje kao da sam zapravo Dr. Yagorov. Neki zaposleni koji su prošli pokraj mene, nisu me ni udostojili pogledom, osim jednog mladog laboranta koji je užurbano hodao s gomilom nekih papira u rukama. Nasmiješila sam mu se i kimnula glavom, a njegovi su se papiri rasuli po podu.. Zastala sam da mu pomognem da ih pokupi, ali on me podignutom rukom spriječio u tome i nespretno izgovorio: - U redu je... M-mogu sam... Hvala.
    Produžila sam svoji pute i odlučila se za jedna vrata. Ušla sam u labos. neki su se okrenuli prema meni, ali odmah potom su nastavili usmjeravati svoju pažnju na svoj posao. Zaista, mogla sam prilično neometano nastaviti sa svojim planom. Nakon ulaska kroz još nekoliko vrata, došla sam do jednih na kojima je velikim crvenim slovima stajalo: Authorised personell only. OK, ovo mora da je nešto važno, pomislila sam. Naslonila sam dlan na display i iz zvučnika se začuo ugodan ženski glas: Welcome back Dr. Yagorov, do you wish to lock the facility while you're inside?
    - Yes, please. - samo je izletjelo iz mene. Vrata su se otvorila i ja sam kročila u tamnu prostoriju s nekoliko izložaka pod staklenim zvonom, osvijetljenih reflektorom iznad njih. Vrata su se zatvorila i zvučnik je rekao: - Facility locked, exit code is your palm scan.
    Kako sam hodala između izložaka, narušavajući tešku tišinu kuckanjem svojih potpetica po podu, svjetla su se palila i otkrivala puno više nego što sam mislila. Pod staklenim pokrovima bili su neki mehanički paukovi, odijela, proteze i još mnogo toga. Zastala sam pored jedne robotske ruke koja je izgledala zapravo jako privlačno. Pomislila sam da je možda rezervirana za mene i nasmijala se ideji da možda i ne bih izgledala kao neki totalni freak s time umjesto prave ruke. Malo dalje stajao je i poluprozirni 'korzet' kakav je nosila Dr. Dore. Prišla sam displayu kod izloženog predmeta i kliknula na 'info'.
    'Prototype of gastro-intestinal human system...' Da, pomislila sam. Izgleda da je to projekt koji Danielle sada nosi.
    Malo dalje spazila sam vitku lutku, realističnog izgleda s nekim robotskim, zečjim ušima na glavi. Nisam ni gledala info. To mije djelovalo toliko neobično seksi da sam jednostavno otvorila stakleni pokrov i stala da podest s kojeg sam gledala lutku ravno u 'oči'. Bila je visoka kao i ja na tim potpeticama. Oduševljeno sam skinula 'uši' s nje i sišla. Od stakla koje je štitilo izložak, napravila sam ogledalo i prinijela uši svojoj glavi. U tom trenutku mi je zazvonio telefon. Bila je to Danielle: - Una... Voss me zvao prije nekoliko sekundi. Ispričao mi je da se trebao naći s tobom, ali da se nisi pojavila. Moram priznati da si dobro to odigrala, ali sada bi bilo dobro da se izgubiš. Djelovao mi je poprilično ljutito.
    Očito da sam se zaigrala ovdje, jer nisam bila svjesna koliko je vremena prošlo.
    - OK, hvala ti Danielle. Gibam. - rekla sam i prekinula vezu. Zatim sam bez razmišljanja stavila robotske uši na glavu i malo pozirala. Da, zaista su bile seksi iz nekog razloga. Pokušala sam ih malo bolje namjestiti i nehajno pritisnula neki gumb sa strane. U tom trenu, led žaruljice su zasvijetlile na njima i uši su se pomaknule unatrag. Čak su malo i narasle. Ali onda se dogodilo nešto prilično neočekivano. Na mom zatiljku se nešto pomaknulo i u sljedećem trenutku to nešto mi se zabilo u glavu. Jauknula sam od bola i srušila se na pod. Bol je bila toliko jaka da sam se vjerojatno onesvjestila.
    Kada sam se pridigla, boli je nestalo ali sam osjećala jaku nelagodu u cijeloj glavi i trnce koji mi prolaze licem i vratom. Ipak, pogled mi je bio bistriji, gotovo da sam osjetila kako mi krv ubrzano teče tijelom. Opipala sam kbernetički dodatak na glavi i osjetila lagane vibracije. Uši su se pomicale izvan moje kontrole i bile su pričvršćene za moju glavu. Na mjestu na kojem sam osjetila bol sada je bila kao neka rupa. Rupa na mojoj glavi?? Upravo tako... kako sam okrenula glavu, osjetila sam strujanje zraka u njoj. - Fuck, koji kurac sam napravila? - obuzela me panika. - Imam jebenu rupu u glavi! - Nisam prestajala opipavati. Onda sam ponovo nehajno nešto pritisnula i rupa se uz tiho zujanje zatvorila. Prišla sam displayu pored lutke i upalila ga: Info - Neuro controlled antenae. Nisam dalje čitala, prinijela sam mobitel displayu i NFC je odradio ostatak. Downloadala sam podatke iz kompjutera izloška. Proučiti ću ih kasnije.
    Dotrčala sam do vrata i prislonila dlan otvorivši ih. Zvučnik je rekao: Goodbye Dr. Yagorov.
    Na nesreću, to je čula mlada laborantica koja je prolazila hodnikom i rekla: - Ivan?
    Bila sam joj okrenuta leđima i razmišljala što ću učiniti, a onda sam se jednostavno okrenula. Cura me zaprepašteno gledala. Uši na mojoj glavi su svijetlile i micale se. Očito je poznavala doktora Yagorova a kreatura pred njom u visokim petama s ljubičastom kosom i ženskom figurom zasigurno nije bila Dr. Ivan Yagorov. U jednom skoku sam se našla iza nje, obgrlivši je rukom. Moj dlan je bio naslonjen na njeno lice s prstom ispruženim orema oku. Nokat se produljio taman da joj dotakne trepavicu. Isprek**ano je uzdisala u strahu.
    - Ne baš Ivan, ali čula sam da malo liči na mene. Mora da je zgodan - rekla sam tiho i smireno pokušavajući je opustiti - Bilo bi dobro da nastaviš svojim poslom i da zaboraviš da si me vidjela, jer... ionako me više nećeš vidjeti.
    Kimnula je glavom, koliko joj je to dopuštao stisak moje ruke i ja sam je pustila. I kad sam se pokušala udaljiti, zavrištala je. Ošamarila sam je pazeći da je ne ozlijedim noktom. Pala je na pod i uhvatila me za nogu. Refleksno sam joj zabila potpeticu u dlan i prosiktala: Glupačo mala...
    Izvukla sam nogu iz cipele koja je ostala zaglavljena u njenoj ruci. Nokat na nožnom palcu je krenuo prema njenom licu, ali smilovala sam se uplakanom licu i njenoj dobi. Ostavila sam cipelu i rekla joj: Ostani tu i nastoj se stišati. Dovoljno si me usporila, nemoj da se moram vratiti po tebe.
    Izula sam i d**gu cipelu jer mi je kvarila ravnotežu i bacila je na hodnik. Dojurila sam do lifta i pritisnula gumb. Udaljila sam se korak očekujući da lift neće biti prazan. Uputila sam još jedan pogled prema ranjenoj laborantici koja je klečala na podu širokog hodnika, lica prekrivenog crnom kosom, držeći se za ruku iz koje je virila moja cipela.
    Vrata lifta su se otvorila i dvojica zaštitara su me odmjerila od glave do pete. Jedan se pomaknuo i pustio me unutra, a onda su počeli primjećivati neke nelogičnosti. Kibernetički dodatak na mojoj glavi, bose noge s neobično dugim noktima i moja ruka u torbici. Kao da to nije bilo dosta, vidjeli su i laboranticu na podu i jedan me uhvatio za vrat i pribio na zid lifta, a d**gi je izvadio elektro-pištolj i uperio mi ga u vrat. Nokte na nozi sam mu zabila u tetivu skočnog zgloba i rukom mu okrenula zapešće odmaknuvši pištolj od mog vrata. d**gom rukom sam izvukla teleskopsku palicu skrivenu u spreju za kosu i zamahnula njome prema podu. Palica se produžila i udarila sam njome ruku koja me držala za vrat. Začulo se krckanje kostiju, ali ranjeni zaštitar se pokušao poslužiti d**gom rukom. Na njegovu žalost, nakon jednog brzog zamaha, krcnula je i ta ruka. Kleknuo je pokušavajući se nespretno uhvatiti za mene. Odgurnula sam ga koljenom i u prolazu opalila palicom u rebro onog prvog, koji me kao i cura, pokušao uhvatiti za nogu. Izbacila sam ih iz lifta, naslonila dlan na display i rekla: Dr. Yagorov - prizemlje. Imala sam gotovo minutu prije nego što se lift spustio na željeno odredište. Nazvala sam Danielle i kad se javila samo sam brzo rekla: - Oprosti, zabrljala sam. Opet. Obriši moj scan i kretanje iz sistema, gotova sam. Javit ću ti se kasnije. Sada moram napustiti zgradu što brže mogu.
    Nije ništa rekla. Ja sam se spustila u prizemlje i vrata lifta su se otvorila. Ja sam na trenutak ostala stajati ispred lifta gledajući prema veliki staklenim vratima koja su vodila van. Na ulicu.
    Nekolicina ljudi me ispitivački pogledala, a ja nisam čekala da i oni počnu otkrivati što to gledaju. Potrčala sam najbrže što sam mogla. Jedan se tip u uniformi stvorio ispred mene. Izbjegla sam ga i palicom udarila iza koljena. U padu je pokosio i mene i zajedno s njim sam se skotrljala dalje prema vratima, kad sam začula: - Facility emergency lockdown.
    Uspjela sam se pridignuti i nastaviti prema vratima koja su se polako zatvarala. U zadnji čas sam skočila kroz njih i ramenom udarila u jednu stranu. Zanijelo me i pala sam na pločnik ispred ulaza kotrljajući se dalje da bi se zaustavila na velikoj betonskoj vazi, udarivši leđima u nju. Nekoliko sekundi sam ostala u nekom polučučnju, gledajući kako zaštitari mašu ispred zatvorenih vrata, čekajući da se ponovo otvore.
    Pokupila sam torbicu i palicu s poda, uvukla je na dimenzije spreja za kosu i potom se trčeći udaljila. Osjetila sam kako u torbici vibrira mobitel. Bila je to Danielle. Nisam se javila nego sam stala i uspuhana se naslonila na zid neke zgrade da se ogledam gdje sam. Kada sam se orjentirala pokrenula sam autopilot na autu preko telefona i izrekla koordinate susreta. Potrčala sam dalje i kada sam došla u zadanu ulicu, sivi Nissan je već stajao pored nekog velikog kontejnera, a dvojica skejtera su zadivljeno gledali u njega.
    Prišla sam, vrata se otvore, a skejteri se odmaknu.
    - Ispričavam se momci... Hvala. - rekla sam samodopadno i ušla u auto. Tek kada su se vrata auta zatvorila sam odahnula, a onda tiho rekla: - Autopilot, proceed. Destination Home.
    Nissan je upalio svjetla i krenuo prema mojoj zgradi.
    - Opet se meni događaju sranja - promrmljala sam si u bradu i zaplakala. Opet.
    Trebalo mi je piće. Jako. Uhvatila sam volan i uspravila se na sjedalu, a robotske uši na mojoj glavi su udarile u strop auta. U trenu mi se vid zamaglio, a onda opet u d**gom trenu razbistrio. Trnci su mi prošli licem i vratom. Ove antene mi rade nešto. Ne znam još što, ali d**gačije se osjećam. Čim sam okrenula volan, autopilot se ugasio i ja sam imala kontrolu nad vozilom. Vozila sam prema jednoj prodavaonici alkoholnih pića koja je imala drive in. Htjela sam što manje boraviti na otvorenom. Uskoro sam je pronašla i skrenula prema metalnom stupu s osvjetljenim displayem na kojem je pisalo: Place palm here, we have to determine if you are of legal age. Postavila sam dlan i zraka ga je skenirala. Sljedeće sekunde na ekranu je pisalo: 42 years, please, may we take your order.
    Kliknula sam na 'Continue' i izlistala touch screen dok nisam dosla na Johnnie Walker Selection. Izabrala sam Blue Label i stisnula 'next'.
    Please, place your payment, 1.240,00 EC. Izvukla sam karticu i prislonila je ispod ekrana.
    'Payment accepted, please proceed to the delivery window.' - napisao je stroj i ja sam pomaknula auto za nekoliko metara unaprijed. Uzela sam kutiju s viskijem, ne obraćajući pažnju na tekst na ekranu. Zatvorila sam prozor auta i stisnula gas.
    Publicado por UnaUnique
    6 años atrás
    Comentarios
    9
    o para publicar comentarios
    UnaUnique
    para matriks18 : Ne znam. Kad ulovim vremena.
    Responder Mostrar comentario original Ocultar
    M
    para UnaUnique : kad ce nastavak, jedva cekam
    Responder Mostrar comentario original Ocultar
    UnaUnique
    para matriks18 : Hvala.
    Responder Mostrar comentario original Ocultar
    M
    odlicno duso
    Responder
    UnaUnique
    para jizzinmypants997 : Hvala ti. Bit će. Čim stignem.
    Responder Mostrar comentario original Ocultar
    jizzinmypants997
    Definitivno najbolja prica na sajtu, jedva cekam nastavak :smile:
    Responder
    UnaUnique
    para 23Devo : It's not nearly done yet. Did you succeed? Is it readable translated?
    Responder Mostrar comentario original Ocultar
    23Devo
    I tried to translate fom croation language to english. Thank you for this blog
    Responder
    me like... a lot... keep going... :wink:
    Responder